PAMTIMO!

Republika Srpska - malo parče zemlje na Balkanu, ali najvrednije mnogima. Nastala je u ona najteža, a odbranjena u najgora vremena. U njenim temeljima su hiljade, hiljade sinova, kćeri, majki, očeva pa i beba kojima su "svemoćni" presudili još u onim najmanjim bolničkim krevetićima.

U temeljima Republike su časni borci i nevini civili poput onih koji su u Podrinju bili krivi jer su, izgleda, te 1992. godine, pa i kasnije, slavili Đurđevdan na dan kada se i slavi, Petrovdan na dan kada se slavi, Vidovdan i Nikoljdan pa i pravoslavni Božić i tako redom. Bili su, gledajući mape i vrijeme zločina, krivi jer su svaki dan bili na pogrešnom mjestu i, kako se kaže, u pogrešno vrijeme. Krivi su jer su bili Srbi, a krivi su bili onima sa kojima su do juče sjedili u klupama, bježali sa časova, jeli i pili, kupili sijeno... Oni su im među prvima prešli prag i zvjerski presudili.

Na podrinjskim spomen-pločama upisano je 3.267 imena i prezimena Srba koji su postradali od neprijateljske ruke. Za njih je u subotu u Bratuncu bio služen parastos, a program je ponio naziv "Zločin bez kazne". Logičan, jer za masovna ubistva civila, među kojima i onih u invalidskim kolicima, poluslijepih i u poznim godinama, a sve to je dokumentovano neposredno poslije zločina i u prvim godinama mira, ni danas nema pravde.

A sve su, nažalost, prilike da neće ni stići. Barem ne u ovom životu...

Zato je naša obaveza da pamtimo svoje žrtve, ali i da poštujemo tuđe kojima je presudila nesavjesna vojnička ruka. Ali ne možemo ni nijemo posmatrati i ne činiti ništa dok drugi i danas pokušavaju da održe živim i onaj mit kako su se, eto, oni branili od agresije i kako su, tako jadni, na Srbe od 1992. do 1995. samo mogli da bacaju ruže.

Srpski narod je stradalnički. Tome svjedoči istorija. Svjedoče brojevi. Čak i oni zvanični, a sve ukazuje da su ukupni zbirovi i gori. Na tim spiskovima su imena i prezimena ljudi koje moramo da pamtimo. Prvo njihovi potomci i komšije, a potom i svi ostali jer to zaslužuju. To je naša obaveza. Kao što rade i drugi kada su u pitanju njihovi najmiliji, ali bez preuveličavanja žrtve.

Zločina je, nažalost, bilo na sve tri strane. Nijedna nije izašla potpuno čistih ruku iz rata, ali se najozbiljnije i najstrastvenije sudi onima koji su pripadnici srpskog naroda. Bili krivi ili ne, za ovdašnje pravosuđe i ono haško, bili su mahom presuđivani čim su prešli preko tih pragova. A sve ono između je bivalo, eto, onako radi reda. Da se ispoštuje forma.

Podrinje i stradalnička srpska sela tog prostora su samo jedan od primjera razmjere zločina koji je počinjen nad srpskim narodom i dokaz zbog čega i danas treba čuvati Republiku Srpsku, poštovati druge možda čak i kad oni ne poštuju srpski narod i njegove žrtve, a uvijek biti spreman boriti se za istinu, posebno kada s druge strane vreba laž.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.