Pabirci o Dučiću

Prije tri-četiri nedjelje u Beogradu je na snimanju bila jedna interesantna mlađa ekipa iz Republike Srpske koja pravi u perspektivi, rekao bih, vrlo zanimljivu emisiju o Petru Kočiću, Jovanu Dučiću i Ivi Andriću. Posredno su stupili u kontakt sa mnom sa željom da snime i mene kao sagovornika.

Po inerciji sam zaključio da žele da govorim o Andriću kojim sam se dosta bavio i o kome mogu da govorim samopouzdano i bez prethodne pripreme. Imam, naravno, neko znanje i o Kočiću i Dučiću, ali po obimu i dubini manje nego ono o Andriću. Kad se ispostavilo da fokus razgovora sa mnom hoće biti o Andriću, ali da bi žele da mi postave i pokoje pitanje o Kočiću i Dučiću, odlučio sam da se malo podsjetim na njihove biografije. Čitajući malo više o Dučiću u kratkom vremenskom periodu pali su mi u oči neki zanimljivi detalji, naročito u kontekstu komparacije sa Andrićem. Dvojica ljudi koji se nalazi na najvrednijim banknotama u BiH prve su asocijacije na svoje rodne gradove koje povezuje TR aliteracija (Travnik, Trebinje) i skoro da mogu simbolički da predstavljaju i neke paradigme geografije i epohe.

• ISTOK, ZAPAD

U pozitivizmu kao filozofskom pravcu često se potenciraju vrijeme i mjesto rođenja kao presudni za nečiju sudbinu. Neki vole i da to posprdno komentarišu, ali čak i ako ti detalji nisu presudni, nipošto nisu ni nevažni. Tako ima smisla, makar i ne nužno i do kraja ozbiljno, posmatrati Dučiča i Andrića (i) kroz tu prizmu. Tih dvadesetak godina koji razdvajaju njihove datume rođenja nisu neki pretjerano dug vremenski interval, naročito u istorijskom smislu i naročito u kontekstu kraja devetnaestog vijeka. (Danas su tehničke promjene toliko brže i frekventnije da dvadesetak godina razlika pravi, reklo bi se, veću praktičnu i svakodnevnu razliku.) Kad je pak riječ o vremenima rođenja ove dvojice pisaca i diplomata, stariji se rodio početkom osme, a mlađi početkom desete decenije devetnaestog vijeka. Ipak, Dučić se rađa dok je Bosna i Hercegovina i de fakto i de jure dio Otomanskog carstva, dok se Andrić rađa dok već petnaestak godina traje austrougarska okupacija. U nekom simboličkom smislu, Dučić se rađa dok Bosnom i Hercegovinom vlada Istok, a Andrić kad je već počela vladavina Zapada. To ima veze i sa time kako je upamćeno vrijeme njihovih rođenja. Kod Andrića je poznat tačan datum, dok kod Dučića ne znamo pouzdano čak ni tačnu godinu; znamo da je bio početak hiljadoosamstosedamdesetih, odnosno nešto malo prije čuvenog Hercegovačkog ustanka čijih je vijek i po od početka obilježen prošle godine.

• BEZ OCA

Ako u istorijskom smislu, komparaciju počinjemo s razlikom, u psihološkom možemo da započenemo sa sličnošću. Obojica su, naime, odrasli bez očeva. Andrić je znamo bez oca ostao kao dvogodišnjak, a ni Dučić nije bio mnogo stariji. Njihov savremenik Frojd bi o takvom obrtu sudbine imao šta da kaže. U tom smislu, ima nečeg signifikantnog u tome da je prvi Dučićev objavljeni književni rad pjesma pod naslovom “Samohrana majka”. Koincidencija je, eto, da je od toga prošlo ravno četrnaest decenija. Pjesma je, naime, objavljena 1886. godine, i to u Somboru, u “Golubu”, koji je opisivan kao “ilustrovani list za srpsku mladež”. Čak je i ovaj Sombor zanimljiv kao lokacija, mjesto koje je, barem danas, jedna od najsjevernijih tačaka “srpskog svijeta”. Narednih godina, Dučić se sve češće javlja poezijom i u drugim časopisima od “Bosanske vile” i “Nove Zete” do novosadskog “Nevena”. Ako dalje pratimo njegovu biografiju, dolazimo do prvog njegovog “pravog” posla, a koji je dobio nakon sticanja diplome na Učiteljskoj školi. Dobio je, naime, poziciju učitelja u Srpskoj osnovnoj školi u Bijeljini. Zbog svoje poezije i društvenog angažmana privlači pažnju okupacione policije. Vrlo brzo policija pretresa stan u kojem živi pa ga podvrgava zvaničnoj istrazi. Nešto prije Dučićevog dolaska u Bijeljinu, a u godini koja je, eto, bila godina rođenja Ive Andrića, u Bijeljini je otvoren moderan hotel prozvan Hotel Drina. Upravo u tom objektu je Dučić 1894. organizovao ceremoniju proslave Savindana što je bio jedan od poteza koji su iz perspektive austrougarskih vlasti bili subverzivni. Kao krajnja konsekvenca tog angažmana, Dučić je izgubio posao u Bijeljini dobivši i zabranu objavljanja učiteljskog posla bilo gdje u tadašnjoj Bosni i Hercegovini.

• EVROPSKI HORIZONTI

Pred sami kraj devetnaestog vijeka odlazi na studije u Ženevu. U godini kad Dučić stiže u Ženevu, u Buenos Airesu se rodio H.L. Borhes, pisac kome će Ženeva biti jedan od najvažnijih gradova u životu. Ženeva je takođe i grad najduže Andrićeve diplomatske službe. Ženeva je frankofoni grad, istorijski i kulturno neobično značajan, od Žana Kalvina do Denija de Ružmona. U Ženevi se počela ozbiljnije razvijati Dučićeva frankofilija i njegovo bolje upoznavanje francuske kulture i umjetnosti. Pošto ljudi vole da svoje izbore simbolički povezuju sa porijeklom, Dučiću je sentimentalno bivalo sve više stalo do mediteranske aure njegovog zavičaja i njegove istorijske i geografske naslonjenosti na Dubrovnik. U Dučićevom svjetonazoru snažno su se spojili patriotski osjećaji sa visokim vrednovanjem tradicije zapadnih društava. Kad je riječ o Dučićevoj biografiji, negdje od početka dvadesetog vijeka, od njegovih kasnih dvadesetih ili ranih tridesetih godina života, ona je dobro poznata i unutar nje ima manje nepoznanica. U Kraljevini Jugoslaviji on je priznat i ugledan književnik. Pošto je umro u Americi dok je Drugi svjetski rat još uvijek trajao, nije imao priliku da poslije rata eventualno pronađe modus vivendi sa komunistima. Stoga je njegova pozicija iz srpske nacionalne perspektive često bivala bolja nego u slučaju onih kojima se zamjerala pretjerana “pragmatičnost”. Mi, međutim, ne možemo znati kako bi se njegov život razvijao u nekoj “šta bi bilo, da je bilo” situaciji. Ljudi nekad znaju da postave pitanje, zašto iz bošnjačke i hrvatske perspektive nema tolikog animoziteta prema Dučiću ako bismo kao mjeru za poređenje koristili slučaj Ive Andrića. Ključ nije u nekoj blagonaklonosti spram Dučića, nego isključivo u Andrićevoj svjetskoj slavi i Nobelovoj nagradi. Da Dučić ima i blizu toliko jaku globalnu prepoznatljivost, i njemu bi mnoge citate i detalje potencirali kao tobožnja nepočinstva. A i tada, Dučić nikom ne bi smetao kao portret na banknoti od sto konvertibilnih maraka, kao što ni Andrić ne smeta nikom na onoj dvostruko vrednijoj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.