Olujna analitika

Ne bi bilo nezanimljivo utvrditi kad tačno u svakodnevnu medijsku upotrebu ulazi fraza "politički analitičar". Čini mi se to otprilike koincidira sa usponom jutarnjih programa na informativnim televizijama i naročito rubrikama "prelistavanja novina". Kako vrijeme prolazi, značaj štampanih medija nažalost sve više opada, ali, eto, važno je da se novine svako jutro prelistaju na televizijama te da novinske naslove prokomentarišu "politički analitičari".

Onda se tokom cijelog dana citiraju ti komentari, pa će naposljetku neke od tih izjava završiti i u sutrašnjim novinama. Sutra će na novim jutarnjim programima te analitičarske izjave komentarisati neki novi "politički analitičari", i tako sve u krug. U prirodnim naukama kažu da je "perpetum mobile" u praksi nemoguć, ali u nekom smislu, poluironičnom, naravno, to se ovim demantuje. Neki ljudi koji su u javnosti postojali po svojim nekim ipak realnim dostignućima od istorije književnosti do ekonomije, sami su sebe, na svoju štetu, pretvorili u "političke analitičare".

PROGON I DEKLARACIJE

Omiljeni hrvatski sagovornik sarajevskih medija, Davor Đenero, bio je politički analitičar prije nego je to postalo kul. Pozvan je, naravno, da se očituje i oko najavljenog obilježavanja godišnjice akcije "Oluja" i progona srpskog stanovništva s područja Republike Hrvatske, a koje je ove godine zakazano i planirano da se održi u Mrkonjić Gradu. Za jedan portal, Đenero je ovako zborio: "I Hrvatska i Bosna i Hercegovina griješe jer svake godine, kad se obilježava godišnjica oslobodilačke vojno-policijske akcije Oluja ne insistiraju na kontekstu u kojem je bilo moguće pokrenuti tu operaciju. Da nije bilo Splitske deklaracije od 22. jula 1995, kojim je dogovoreno zajedničko vojno djelovanje Hrvatske vojske, Armije BiH i HVO, a da Splitska deklaracija nije samo nastavak uspješnog dogovora Hrvatske i BiH iz aprila 1994, kad je sklopljen Vašingtonski sporazum (koji je okončao najtužniju i najgoru epizodu odnosa Hrvatske i BiH), te da u to vrijeme nije bila ugrožena bihaćka regija, za koju su združene snage Mladićeve paravojske i paravojske Srba s okupiranih dijelova Hrvatske, spremale reprizu genocida u Srebrenici, ne bi bilo niti preduvjeta za vojni slom okupacionih snaga pod pokroviteljstvom u Beogradu, kako onih u BiH, tako i onih u Hrvatskoj".

LEGALITET LIKVIDACIJA

Pomalo je nejasno zašto je Đeneru toliko stalo do konteksta na koji podsjeća. Na nivou faktografije, to nije posebno sporno. Da, 22. jula 1995. godine potpisana je Splitska deklaracija i na njenom tragu je i bihaćki Peti korpus Armije BiH djelovao na području Republike Hrvatske i različite brigade Hrvatske vojske na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ni iz Srbije ni iz Republike Srpske nema nekih formalnolegalističkih zamjerki na to da je Splitska deklaracija potpisana, ono što se propituje su konkretni zločini nad civilnim stanovništvom počinjeni dok su ove vojske dejstvovale pod pravnim kišobranom Splitske deklaracije. Dirljivo je i što je Đenero i tridesetak godina kasnije toliko tronut zbog "najtužnije i najgore epizode odnosa Hrvatske i BiH", mada je otvoreno pitanje koliko tugu kod Đenera i "đeneroida"” izaziva sam rat između Bošnjaka i Hrvata, a koliko činjenica da taj rat iz hrvatske perspektive nije imao ishod koji je bio isplaniran. Ali najzanimljivije u citiranom iskazu je zapravo nedostatak potrebe da se zločini poriču, pošto je to valjda nemoguće, odnosno implicitno "opravdavanje" Oluje u kontekstu "preventivnosti", pošto, je li, tobože, Tuđmanov cilj nije bilo etničko čišćenje teritorije Republike Hrvatske, nego strastvena želja da zaštite Bošnjake iz Cazinske krajine. Ako se Tuđmanu nešto ne može osporiti to je sklonost transparentnosti kad je riječ o njegovim "povijesnim vizijama". I o "rješavanju srpskog pitanja" u Hrvatskoj i o "“popunjavanju pereca" (a perec je moguća metafora geometrijskog oblika granica Republike Hrvatske) on je i govorio i pisao vrlo otvoreno. U tom smislu je čak neposredno nakon Oluje bilo manje licemjerja nego danas.

KULTURA SJEĆANjA

I sada, ako nije sporno da je do protjerivanja došlo, kao i do masovnih ubistava, u čemu je problem ako se Republika Srbija i Republika Srpska toga jednog godišnje zvanično prisjećanju na nekoj vrsti komemorativnog skupa? Je li problem u vremenu, u mjestu, u suštini? Što se vremena tiče, četvrti avgust "gađa" tačno vrijeme godišnjice. Što se tiče mjesta, upravo je opština Mrkonjić Grad primjer opštine gdje postoji nedvojbena dokumentacija da su upravo snage iz Republike Hrvatske, regularne jedince Hrvatske vojske, počinile zločine nad civilnim stanovništvom. I ne samo to, ni u najambicioznijim hercegbosanskim projekcijama, ova opština nije zamišljana kao dio nekog "hrvatskog entiteta". To se vidi i iz ekstremno ciničnog odnosa koji je prema ovoj opštini, kao i opštini Šipovo, pokazao Franjo Tuđman u Dejtonu. Kad je došlo do situacije da nekako treba "ujednačiti" teritorijalne procente do ranije utvrđene formule 51:49, Tuđman je bez previše krzmanja odustao od te teritorije. Naposljetku, kad je riječ o sjećanju na stradanja civila u ratovima devedesetih, zaista bi teško bilo reći da tu Srbi prednjače u odnosu na Bošnjake i Hrvate. Ako Bošnjaci, naročito kad je o civilnim žrtvama riječ, i jesu objektivno najviše stradali, Srbi su takođe stradali vidno više od Hrvata. Ipak, teško je zamisliti da neki srpski "analitičar" koji bi bio analogija sa Đenerom, dakle, neki sa reputacijom neekstremnog, nego prilično nijansiranog, ima problem sa hrvatskom kulturom sjećanja i traži da se uzme u obzir kontekst kada se obilježava neko civilno stradanje hrvatskog stanovništva. Da je ova vrsta rezonovanja izuzetak, ne bi je trebalo detaljno analizirati. Ovaj pasus, međutim, predstavlja čak prilično pristojno sumiranje dominantnog pogleda na obilježavanje "Oluje" iz srpske perspektive, u Zagrebu, a velikim dijelom i u Sarajevu. Mnogo je pisano i govoreno o važnosti empatije u ličnim međuljudskim odnosima. Na specifičan način, međutim, slična stvar bi trebalo da postoji i među kolektivima. Interpretacije razloga za rat su jedna stvar, ali potreba da se žrtvama oda počast ne bi trebalo da bilo kome bude problematična i da se drugoj strani daju “instrukcije” kako sama treba da njeguje svoju vlastitu kulturu sjećanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.