Odvezivanje od mrtvaca

Počinje ovako: 

 

„Od svih usmrtila/Mučila i opačila/Najteže su turske muke/A od njih najgora/Vezivanje za mrca/Živog čoeka vežu za umrloga/Da živa duša udiše ispalu/Niko tu muku nije preživeo/Da mu nije ciknuo mozak/Precrkla vera/Odustala nada/Dokusurena snaga/Kao što se za mrca/Vezuje jedan čoek/Može i ceo narod/I ne samo za mrtvog čoeka/Nego i za mrtvu ideju/ Vezivanje živog duha/Uma i jezika naroda/Za umrlu misao/Preminulo slovo/Izdahnuli izvor/Bivšu veru/Nadu crkotinu/Ideju lešinu/I epohu mrcinu/Podmiruje i narod/Istom cenom/Kao i vezivanje za mrca/Nevoljnik u tursko doba.“

 

Da li se to istorija danas ponavlja i surovo poigrava ? Dejtonski sporazum i njegovih 11 aneksa s kraja 1995. godine, nisu samo zaustavili rat kako se to podmetački i pokvareno tvrdi u sarajevskim medijima i briselskim analizama, već je stvorio sistem za dovoljno efikasno funkcionisanje državnih organa u entitetima i zajedničkih organa na nivou BiH. Ono što je Aneksom 4. – Ustavom BiH uređeno u korist entiteta kao skoro samostalnih država, brutalno je oduzimano i sakaćeno na štetu Republike Srpske. To masakriranje Dejtonskog sporazuma, vršili su stranci na čelu sa visokim predstavnicima. Najviše zla protiv međunarodnog Dejtonskog sporazuma napravila su trojica diktatora: Volfgang Petrič, visoki predstavnik koji je između ostalog nametnuo „sud BiH“ pa se već godinama neuspješno pere od tog zločina. Petrič je „nametnuo sud BiH“ uz obrazloženje koje nema nikakav osnov u Ustavu BiH, tvrdeći da je „uspostava pravosudnih institucija na državnom nivou koje zadovoljavaju utvrđenu ustavnu potrebu (napomena: ovo je budalasta izmišljotina jer nije mogao navesti nikakav ustavni osnov) za rješavanjem krivičnih djela koja počine javni dužnosnici Bosne i Hercegovine u obavljanju svojih dužnosti, preduslov za uspostavu vladavine prava u Bosni i Hercegovini“. Kroz suđenje predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku od strane „suda BiH“ vidjeli smo tu zločinsku karikaturu vladavine prava. 

 

Pedi Ešdaun kao visoki predstavnik, smjenjivao je demokratski izabrane funkcionere i nametao sve i svašta otimajući državne nadležnosti entitetima. „Oduzmite entitetima vojsku, policiju i finansije i oni će sami uvenuti“, govorio je Ešdaun. Sudbina ga je već smjestila u neke Danteove krugove. Na kraju i lažni visoki predstavnik Kristijan Šmit kao vrhunac kriminala i zločina protiv međunarodnog prava. Šmit nikada nije imenovan za visokog predstavnika, ni od strana potpisnica Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma, što znači suprotno volji Republike Srpske, pa nije ni mogao biti potvrđen od strane Savjeta bezbjednosti UN, što su dva uslova za legalan i legitiman mandat visokog predstavnika. O njemu drugom prilikom. 

 

Dakle, visoki predstavnici potpomognuti zapadnim državama na čelu sa klintonovsko-bajdenovskim kvazidiplomatama i samozabranim PIK-om, unakazili su Dejtonski sporazum, pogotovo njegov Aneks 4. kao Ustav BiH. Te mrcine su od Dejtonske državne zajednice dva entiteta koji su stvorili dejtonsku BiH, napravili „državu monstruma“ sa izmišljenim i neustavnim organima. Ta njihova antidejtonska BiH je sada živi mrtvac, a zbog potpunog nefunkcionisanja mogla bi postati mrtva načisto. Za ilustraciju nekoliko primjera. Brojne entitetske nadležnosti su otete i prenesene na nivo BiH. Formirano je i devet „ministarstava Savjeta ministara BiH“ koja po Ustavu BiH ne mogu postojati. Mogu postojati samo ministri „spoljnih poslova, spoljne trgovine i drugi prema potrebi“ – član 5.4. Ustava BiH. Nema nikakvih „ustavnih“ ministarstava BiH kao izvršnih, a još manje upravnopravnih organa. 

 

Administrativne i pomoćne poslove za te ministre mogle su obavljati stručne službe Predsjedništva BiH, jer je Savjet ministara (bez dodavanja „BiH“) ionako samo njegovo pomoćno tijelo. „Pravosuđe BiH“ u vidu nametnutog vanustavnog „suda i tužilaštva BiH“ je koplje kojim su proboli Dejtonski sporazum. Uvođenje PDV-a kao izvornog prihoda nivoa BiH i prednost u finansiranju zajedničkih institucija, direktno je suprotan članu 8.3. Ustava BiH. Granična služba i carine su dejtonska nadležnost entiteta i tako su funkcionisale prvih nekoliko godina nakon rata. Sada je Republika Srpska spriječena da otvori granični prelaz Gradiška prema Hrvatskoj i time Evropskoj uniji kao najfrekventniji putni pravac, iako su svi radovi završeni – od novog mosta na Savi, graničnog prelaza, pristupnih puteva. Zašto? Zato što je Zijad Krnjić, podržan od Vlade Federacije BiH, to spriječio i postao heroj sarajevske čaršije. Kršenja međunarodnog prava, neustavnost odluka Ustavnog suda BiH, oduzimanje entitetskih nadležnosti, gaženje ljudskih prava – moglo bi se dugo i argumentovano nabrajati. 

Nije tajna da su zapadne zemlje na čelu sa SAD i Bilom Klintonom podržavale Aliju Izetbegovića i Muslimane u građanskom ratu u BiH. Nije ni tajna da su žmireći na oba oka, preko Tuđmanove Hrvatske dozvoljavale doturanje oružja muslimanskoj „Armiji BiH“ i time kršili embargo UN. Još gore po njih, dozvoljavale se dolazak islamskih boraca mudžahedina u BiH, opet preko Hrvatske. Ti islamski teroristi bili su sastavni dio muslimanske „Armije BiH“. Uz pokliče Alahu ekber, iskoristili su BiH kao poligon za uvježbavanje džihada i to protiv Amerike, Britanije, Njemačke, Španije. U njihove „ratne vještine“ spadalo je i odsijecanje glava zarobljenim borcima Vojske Republike Srpske. 

 

Istovremeno, Alijina BiH bila im je platforma za ulazak u zapadne zemlje na osnovu pasoša „međunarodno priznate Republike BiH“. Zapad je izazivao sudbinu koja im je priredila i priređuje najkrvavija ubistva. Bin Ladenova Alkaida i brojni islamski teroristi su napadima u septembru 2001. na SAD, podmetanjima bombi u vozovima, aerodromima i tržnim centrima zapadnih zemalja, pokazali Zapadu šta su naučili u „bosanskom ratu“. 

 

Nedavno, 11. februara, u emisiji „Presing“ bošnjačke N1 televizije voditelja Amira Zukića, gostovali su Danijel Server sa vašingtonskog „Džon Hopkins univerziteta“ savjetnik u Stejt departmentu u vrijeme Klintona, bošnjački lobista i kako kažu ekspert za Balkan i Adnan Hadrović, bivši bošnjački diplomata. Bilo je to opijelo za onu promuslimansko-bošnjačku američku politiku koja je vladala nad BiH trideset godina nakon Dejtona. Iako su sagovornici naglašavali da su Bošnjaci prozapadno i proevropski orjentisani, jedan dio razgovora posebno je bio zanimljiv. Server je otvoreno rekao: „Mi, Amerikanci kažemo da smo za multietničku BiH, ali isto kažemo da želimo izbjeći formiranje jedne umanjene islamske Bosne koja bi bila platforma za terorizam. I to i dalje predstavlja legitimnu brigu. I takva Bosna bi bila prijetnja i za Hrvatsku i za Srbiju“. Ono što je interesantno, da su dvojica Bošnjaka – Zukić i Hadrović, ostali nijemi na ovu Serverovu, može se reći uvredu, što bi značilo da su prećutno saglasni da su Bošnjaci potencijalni teroristi. Server nije ništa novo rekao. Podsjetimo se njegovih ranijih izjava. U oktobru 2005. godine povodom deset godina Dejtonskog sporazuma: „Šta će to značiti ukoliko se BiH raspadne. Jedan dio BiH će otići Srbiji, Republika Srpska, jedan dio će otići Hrvatskoj, uglavnom Hercegovina. Šta će to značiti za ostatak BiH. 

 

Ostaće jedna mala islamska republika u centru Balkana, odvojena od mora, neprijateljska prema susjedima. To je noćna mora koju su Amerikanci uvijek željeli izbjeći“. Zatim 2012. godine: „Nezavisnost Republike Srpske bi neizbježno dovela do podjele Bosne na tri dijela. Južni dijelovi kojima dominiraju Hrvati također bi se otcijepili od Bosne, što bi ostavilo ono što moje kolege iz Stejt Departmenta nazivaju 'neodrživim ostatkom islamske države koja bi postala podloga za iranski terorizam'. Smatramo da bi terorizam bio usmjeren prema Evropi, a ne SAD-u, ali i to se želi izbjeći". Ponovo isto 2016. godine: „SAD su se odupirale podjelama, htjeli smo ujedinjenu zemlju. Mislili smo da ne bi bila dobra opcija stvaranje jedne male islamske države, ni za Hrvatsku, ni za Srbiju ni za Evropu“. Još jedan bošnjački prijatelj Stipe Mesić, dvostruki predsjednik Hrvatske koji nije mogao/smio otići u nijednu be-ha hrvatsku opštinu, (baš kao ni Željko Komšić, četvorostruki „hrvatski“ član Predsjedništva BiH) više puta je govorio slično Serveru. Interesantna je njegova izjava dok je bio dio Tuđmanovog UZP: “Meni se čini da jedan dio islamskih fundamentalista ide na to – osvojiti što više teritorija bez obzira na čiju štetu i stvoriti jedan nukleus – islamsku državu na europskom tlu. I, ako gledamo u perspektivi, ta državica bi bila centar terorizma narednih pedeset godina, ali bi bila i centar ekspanzije islama u Europi, kada i ako gledamo s fundamentalističkog stanovišta. Svakako da bi islamske zemlje tu najviše pomagale. 

 

Sutra tu možemo očekivati jedan od najvećih aerodroma u Europi, jer odatle bi išle sve akcije koje islam zanima, jer je to vjera koja po svojoj logici ekspandira. Ta vjera nikada nije rekla da će stati, nego uvijek da će se širiti. Svijet na islamsku zemlju ne može pristati.“ Bivši predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić podsjetio je šta mu je svojevremeno rekao Žak Klajn, američki general u vrijeme dok je bio specijalni predstavnik SAD na Balkanu: „Znate vi Srbi, znate zašto ste dobili Republiku Srpsku? Zato što Zapad ne želi da u srcu Evrope ima islamsku enklavu, da ima Iran ili Saudijsku Arabiju. Jer ostaviti Bošnjake, odnosno muslimane, u srcu Evrope, da imaju čistu etničku državu – je najveća opasnost za Evropu“. 

 

Poslije ovako jasnih „prijateljskih kvalifikacija“, najviše interesa za opstanak dejtonske BiH, morali su imati upravo Bošnjaci. Poštovati Dejtonski sporazum kao slovo, a ne izmišljati neki lažni duh Dejtona. Umjesto toga, uglavnom su činili suprotno i time Srbe i Hrvate dodatno udaljavali od bilo kakve želje za ostanak sa njima u zajedničkoj državi. Sve su činili i čine da potvrde tezu koju je prije početka dejtonskih pregovora iskazao Klintonov savjetnik za nacionalnu bezbjednost Sendi Berger: „Ako bude neophodno, treba da pritisnemo Bošnjake da dozvole Srbima sprovođenje referenduma nakon dvije do tri godine, kao što smo se složili u paketu iz 1993. godine. Naša argumentacija bi bila da, ako Bošnjaci ne mogu ubijediti srpsku populaciju da je njihova budućnost u reintegraciji, nema svrhe blokirati mirno razdvajanje po uzoru na čehoslovački model”, navodi se u dokumentu „Izlazna strategija za BiH“. 

Više od trideset godina prošlo je od zaključenja Dejtonskog sporazuma, a njegovo kršenje krenulo je već od potpisivanja. Srpski narod i Republiku Srpsku kao nevoljnika u tursko doba, vežu za protivpravno stvorenu antidejtonsku Bosnu i Hercegovinu koja kao mrtvac uništava svaku priliku za unutrašnji dogovor predstavnika tri konstitutivna naroda i odmicanje od krvave istorije. 

Došlo je vrijeme da Republika Srpska odlučnije krene u zaštitu svojih prava i interesa potvrđenih međunarodnim Dejtonskim sporazumom. Prvo Izbornim zakonom Republike Srpske u skladu sa Ustavom BiH, a zatim i novim Ustavom Republike Srpske, takođe u skladu sa Ustavom BiH, ali i Aneksom 1A. Dejtonskog sporazuma. Kao krajnji odbrambeni mehanizam treba koristiti i pravo na samoodređenje koje ima srpski narod prema Povelji UN i odredbama Ustava BiH.