Od voća i povrća i crvi bježe

E, kad se samo sjetim, al' se nekad dobro jelo, baš. Sve je nekada bilo puno kvalitetnije, ali se imalo i mnogo više novca. I hrana je mirisala, a znalo se i šta se tačno jede i nalazi na tanjirima. Danas kada kupiš meso nisi baš najsigurniji šta u kesi dobijaš, ali i iz koje daleke države ono dolazi. Da li je dopremljeno zamrznuto u santama leda ili ne? Koliko je staro, te kako je uopšte moguće da je uvozno meso iz Argentine ili neke druge sjeverno američke države jeftinije od ovdašnjeg?! Nema logike. Ali nje odavno nema, što bi rekao mali Perica. Isti slučaj je i sa faraonskim krompirom, koji uvozimo iz dalekog Egipta i bude jeftiniji od romanijskog ili glamočkog. Slična priča je i sa vodom. Iako je imamo u izobilju, ogromne količine uvozimo i popijemo, jer je to "fensi". Nedavno jedna žena u prodavnici reče da kupuje uvoznu vodu sa Alpa i so sa Himalaja, jer se radi o kvalitetnijim stvarima, koje pri tome imaju i ljepšu ambalažu.

Takođe, kako je uopšte moguće da burek i razne duge pite, ali i ćevapi, danas koštaju kao svetog Petra kajgana, iako se radi tek o blijedim kopijama. Kako smo došli u poziciju da su ova jela postala poput nekih luksuznih namirnica? Kada bi prosječna porodica svakog dana za doručak jela burek, i to bez jogurta, trebalo bi joj najmanje na mjesečnom nivou oko 350 maraka, što predstavlja četvrtinu prosječne plate. Nije to jedini problem. Nema više onog bureka koji pliva u ulju i pravi se isključivo od mesa. Ni hljeba više nema. Nekada se iz pekara u kasnim noćnim satima širio neodoljivi miris, kojem niko nije mogao da odoli. Tijesto je bilo tijesto. Peciva su pravljena od brašna, vode i kvasca, a danas se upotrebljavaju razni aditivi i boje i ko zna šta već. I ne samo to. Vekne hljeba su postale poput kifli. Nema više kilogramskog hljeba ili onog od 750 grama. Kada se podvuče crta, kilogram ove životne namirnice danas, u pojedinim slučajevima košta oko 10 maraka.

I paradajz je nekada mirisao. I voće je bilo voće, a ne hemijsko tretirani proizvod, od kojeg kosa otpada. Nažalost, kupujemo stvari od kojih i crvi bježe. I šta rade nadležni? Gotovo ništa. Dozvoljava se prekomjerni i nekontrolisani uvoz, ali i upotreba pesticida. Primjera radi, jedna od poznatijih mesnih industrija uvozi čak 80 odsto mesa, dok domaći proizvođači ne znaju šta će se svojom stokom. Paradoks, proizvodi tog proizvođača se u trgovačkim centrima prodaju pod oznakom "Kupujmo domaće". Ljudima je malo poznato i da je kupus svojevrsni rekorder po broju tretiranja pesticidima. Onda i ne treba da čudi da su danas rijetki oni koji uspiju za zimu da ukisele kupus, jer se on pretvori u kašu. Na kraju treba pomenuti da su i sami proizvođači, a radi većeg profita, počeli da u svoje proizvode trpaju sve i svašta. Javna je tajna da se u određene mesne prerađevine ubacuju čak i mljevene kosti. E, kad se samo sjetim, al' se nekad dobro jelo, baš.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.