Od marke do provalije

Granica između "bezazlenog" tiketa za marku i crnog ponora zavisnosti od kocke tanja je od papira, a u BiH se izgleda prelazi brže od treptaja oka.

Tako u zemlji gdje loše ekonomsko stanje, nemaština i osjećaj beznađa postaju svakodnevica, sve više ljudi pokušava pronaći spas u igrama na sreću. Nekada rezervisana samo za bogate, kocka je danas utočište siromašnih, obespravljenih i onih koji su izgubili vjeru da se život može promijeniti poštenim radom.

Kockarsko tržište u BiH je svakim danom sve veće, a kladionice i saloni sa aparatima niču na svakom koraku. Prometi u ovim "kućama zabave" mjere se stotinama miliona maraka godišnje, a agresivan marketing neumorno prodaje iluziju da je sreća udaljena samo još jedan tiket.

Dostojevski je davno upozorio da "kockar ne želi novac, on želi uzbuđenje", ali, nažalost, u BiH to uzbuđenje često prerasta u spiralu propasti od prve uplaćene marke, preko izgubljene plate, do uništenih odnosa i izgubljene nade u bolje sutra.

Laka dostupnost kocke uz osjećaj beznađa svakim danom uzimaju sve veći negativan društveni danak, pa se za kockarskim aparatima osim muškaraca sve češće viđaju i žene, pa čak i bračni parovi, koji rame uz rame igraju protiv sudbine.

Nedavno istraživanje časopisa "Lansent" je otkrilo da kockanje postaje sve više zabrinjavajući trend, pogotovo u jugoistočnoj Evropi i balkanskim zemljama, u kojima je sve prisutnije i kockanje maloljetnika, ali i žena. Takav trend nije samo znak širenja kocke na sve slojeve društva nego i alarm da polako, ali sigurno gubimo zajedničke vrijednosti.

Stručnjaci smatraju da je kockanje kompleksan problem koji ne uništava samo pojedinca,nego razara porodice, narušava međuljudske odnose i ostavlja duboke ožiljke na čitavom društvu.

Odgovornost za ovaj negativan društveni trend leži ne samo na onima koji se kockaju već možda i ponajviše na cijelom društvu i državi koja bi trebalo da bude stub zaštite svojih građana, ali to nije.

Svjedoci smo da se vlastodršci ponašaju kao hladni blagajnici jer izgleda više nije cilj obezbijediti radna mjesta i šansu za pristojan život, nego samo ubirati poreze. Tako se ona stara izreka slavnog Žan-Žaka Rusoa: "Kad narod nema šta da jede, vlada mu ponudi igre" kod nas svakim danom potvrđuje kao istinita.

Zato, sve dok bude lakše otvoriti kladionicu nego fabriku i dok se država brine za svoj budžet više nego za vlastiti narod, od marke do provalije dijeli nas samo jedan tiket, a mnogi su ga već možda i prešli!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.