Od Đurđevdana do Đurđevdana

"Đurđevdan" Gorana Bregovića jedan je od najvećih hitova jugoslovenske popularne muzike svih vremena. Iako je i sam Bregović nekoliko puta u intervjuima rekao da mu je žao da nije na omotu ploče "crno na bijelo", kako se to kaže, potencirao ono što je svakako očigledno: da je pjesma, između ostalog, mali omaž najčuvenijem stihu Balaševićeve "Priče o Vasi Ladačkom", aura koja se oko pjesme stvorila ima čitavo more valera.

Saša Lošić iz Plavog orkestra nikada nije krio svoj autorski dug spram Bregovića. Njegova pjesma “Od rođendana do rođendana” nema, naravno, prepoznatljivost "Đurđevdana", ali to je ipak pjesma koja je prevazišla gabarite jednosezonskog pop-hitića. Otkud mi, međutim, potreba da uopšte suočavam međusobno ove dvije pjesme? Stoga jer mi se čini da nekakav amalgam njihovih naslova dobro može sažeti priču oko vjerovatno najzapamćenijeg uspjeha banjalučkog Fudbalskog kluba Borac, odnosno osvajanja Kupa Maršala Tita iz 1988. Cijela ta epopeja jeste trajala otprilike godinu dana, ali ne od prvog januara do prvog januara.

REPUBLIČKI POČECI

Kao što se kolokvijalno evropskim i svjetskim prvenstvima u fudbalu nazivaju samo završnice, a ignorišu se kvalifikacije, tako je i većina navijača za Kup Maršala Tita smatrala da počinje šesnaestinom finala, kad ostanu još 32 ekipe. Ne naziva se, međutim, kup bez razloga najmasovnijim takmičenjem. Upravo je kup za male sredine često jedina prilika da njihov lokalni klub igra pravu takmičarsku utakmicu protiv nekog velikog tima. Iako je Borac iz Banjaluke u tom momentu na nivou SFRJ drugoligaš, za Radnik iz Dubice, tada Bosanske, danas Kozarske, je veliki klub. Pokazuje to i rezultat prve utakmice Borčeve kup-kampanje 1987/1988. U Dubici je bilo nula naprema devet. To jeste ogromna pobjeda, ali i sama misao o finalu tada je bila naučna fantastika. Najpoetičniji momenat je datum: 6. maj 1987 - Đurđevdan. Dvije nedjelje kasnije, dvadesetog maja, Borac opet gostuje, nedaleko od Dubice, u Gradišci, naime, gdje trijumfuje nad domaćom Kozarom 0:2. Ovo više i ne liči na kaznenu ekspediciju, nego nekakvu običnu pobjedu. Treća utakmica stiže već za sedam dana. Borac je sada domaćin, a gostuje mu Elektrobosna iz Jajca. Trijumf je tijesnih 2:1 Idući meč opet brzo, opet za sedam dana, opet kući, sada protiv Rudara iz Prijedora, opet tijesnih 2:1. Do kraja juna, do ljetnje pauze, ostala su još dva meča. Danas, kad na sve gledamo iz perspektive poznatog ishoda, čudnovato zvuči da je Borac vrlo lako mogao da ispadne još 17. juna 1987. u Bihaću gdje je igrao protiv tamošnjeg Jedinstva. Realno, to je svakako najjači protivnik dotad, pa još igra kao domaćin. I desilo se da je utakmica u regularnom toku završila nepopularnim rezultatom: 0:0, odnosno da su mreže mirovale i u produžecima. Dolaze penali, a penali su, poslovično, lutrija. Fortuna je bila na strani Banjalučana i bilo je 3:2 za goste. U narednom kolu protivnik je ponovo iz iste republike, ali ne dolazi iz neposredne okoline nego iz - Trebinja. Borac je domaćin Leotaru i ponovo je ubjedljiv: 4:1. Bio je 26. jun. Dolazi, dakle, ljetnja pauza, a Borac je prošao među 32 kluba. Već to je uspjeh za jednog drugoligaša, a u narednom kolu ga čeka stabilan prvoligaš - Osijek. Još uvijek se igra samo jedna utakmica. Datum je 12. avgust, a igraće se u Banjaluci. Objektivno, Osijek je blagi favorit. Očekivano, utakmica je tijesna i završava 1:1, a Borac ponovo prolazi na penale: 3:2.

PANONIJA KAO SUDBINA

Borac je među šesnaest. Naredni protivnik je po mjeri: Spartak iz Subotice. Sada se već igraju dvije utakmice. Prva se igra sedam dana poslije meča sa Osijekom. U toj prvoj utakmici, Borac je u ulozi gosta. U Subotici je završilo 1:1. Tri nedjelje kasnije, Subotičani stižu u Banjaluku. Za oba kluba, ulog je veliki. Za oba kluba je ulazak među osam najboljih realno baš veliki uspjeh. Oprezna utakmica završava identičnim rezultatom kao i ona subotička: 1:1. Nakon produžetaka bez golova, opet se pucaju penali. Borac je već izbacio bihaćko Jedinstvo i Osijek na penale, mada i poslije samo jednog meča. Sreća je, međutim, tu, evo i poslije dvomeča: 5:4 za Borac. Idući protivnik Borca je novosadska Vojvodina i već se moglo reći da je za Borac u ovoj kampanji Panonija - sudbina. Prvo Osijek, pa Subotica, pa Novi Sad. Vojvodina je dosad ubjedljivo najjači protivnik. Danas znamo da će samo godinu i po dana kasnije Vojvodina postati šampion Jugoslavije. Nema neke posebne sumnje ko se smatra favoritom. I u prvom meču, u Novom Sadu, sve izgleda naravno i logično, što bi rekao Miroslav Krleža. Vojvodina pobjeđuje sa ubjedljivih tri prema nula. Poslije takvog poraza u prvom meču, nadu gaje samo najstrastveniji navijači. I onda slijedi veličanstvena pobjeda u revanšu, najveća uopšte u ovoj kampanji, sa izuzetnom one dubičke uvertire. Bilo je, naime, čak 6:1.

KRAJINA I JUŽNA POKRAJINA

Došli smo, dakle, do polufinala, a sve izgleda kao da je crveni tepih već prostrt za Crvenu Zvezdu; uz njih i Borac tu su još Priština i Vardar. Partizan je izbačen još prije šesnaestine finala od bugojanske Iskre, Hajduka je izbacilo Sarajevo, a zagrebački Dinamo je ranije izbacio upravo subotički Spartak. Vardar igra protiv Zvezde, a Priština protiv Borca. Nakon dva protivnika iz AP Vojvodine, sjeverne pokrajine SR Srbije, na red je došao i protivnik iz AP Kosovo, južne pokrajine iste te SR Srbije. Kao u pravoj kupsistemskoj epopeji, Borac će još jednom da dođe do penala. Već je kalendarska 1988. Na martovskom gostovanju u Prištini je neriješeno, neriješeno je i u aprilskom revanšu u Banjaluci. Borac opet prolazi na penale. I sve izgleda kao bajka. Jedanaestog maja, tristosedamdeset i jedan dan (1988. je prestupna godina) nakon onog dubinčkog Đurđevdana, Borac je u finalu i igra protiv Zvezde. Još od onog Bihaća, kad su protiv Jedinstva poslije 0:0 prošli na penale, Borac nije igrao jednu kup utakmicu koja sve odlučuje izvan svog stadiona. I nema vjerovatno nijednog navijača Borca koji ne bi unaprijed potpisao da opet bude 0:0 i da opet penali odluče. Ipak, igrači Borca nisu tako mislili, naročito, reklo bi se, Lupić i Karalić. Prvi je dao gol odluke, a drugi je Draganu Stojkoviću Piksiju odbranio penal. Borac iz Banjaluke osvojio je Kup Maršala Tita, najvoljeniji trofej, kako se to govorilo. Nikad, ali nikad, nije drugoligaš osvojio ovaj trofej, niti će, jer te zemlje više nema.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.