Nova strategija SAD: Kraj liberalnog sna i povratak realizma

Nova Bezbjednosna strategija Sjedinjenih Američkih Država iz novembra 2025. godine predstavlja mnogo više od još jednog birokratskog dokumenta. Ona je politički manifest i istorijska prekretnica: konačno, i bez uvijanja, zakucan je posljednji ekser u kovčeg liberalnog pristupa po kojem su SAD, nakon pobjede u hladnom ratu, djelovale kao svjetski policajac, globalni socijalni radnik i ideološki tutor čitavog čovječanstva.

Tri decenije smo živjeli u vremenu u kojem je liberalni diskurs dominirao međunarodnim odnosima: globalizam, vještačka izgradnja nacija, ignorisanje međunarodnog prava u korist tzv. pravila, izvoz demokratije, intervencionizam pod izgovorom ljudskih prava i univerzalnih vrijednosti i dr. Taj pristup nije donio stabilnost, već haos - od Bliskog istoka, Balkana, preko Avganistana i Libije, do unutrašnjih lomova u samim Sjedinjenim Državama.

Pobjednik hladnog rata počeo je da gubi ono najvrednije: industriju, srednju klasu, društvenu koheziju i povjerenje građana.

• Razbijanje iluzije "kraja istorije"

Poslije 1991. godine, zapadne elite su propovijedale Fukujamin mit o kraju istorije i konačnoj pobjedi liberalne demokratije. Geopolitika je proglašena zastarjelom, sfere uticaja nepostojećim, a politika moći anahronom. Realisti su upozoravali da je to opasna iluzija, ali su bili marginalizovani. Danas, trideset godina kasnije, sama američka strategija priznaje ono što je bilo očigledno: velike sile ne napuštaju logiku moći, već samo mijenjaju njenu formu.

Svijet se u međuvremenu dramatično promijenio. Kina je izrasla u sistemskog konkurenta SAD, prije svega ekonomski, ali i tehnološki i vojno. Rusija je, uprkos očekivanjima da će biti slomljena sankcijama i pritiscima, pokazala izuzetnu stratešku, civilizacijsku i društvenu otpornost. Pored njih sve veću ulogu igraju i drugi akteri: Indija, Brazil, Saudijska Arabija, Iran, Pakistan, Turska... Formati poput BRIKS-a i ŠOS-a više nisu egzotična alternativa, već paralelni centri moći. Multipolarizam je postao činjenica, a ne ideološka konstrukcija.

• Povratak osnovama

Upravo tu nova američka strategija povlači oštru liniju razdvajanja sa prošlošću. U uvodnim dijelovima dokumenta otvoreno se kritikuju posthladnoratovske greške: pokušaj globalne dominacije, nekritička slobodna trgovina koja je deindustrijalizovala Ameriku te finansiranje saveznika bez realnog uzvraćanja. Strategija se vraća klasičnom poimanju: strategija je veza između ciljeva i sredstava za njihovo ostvarivanje, a ne spisak želja i moralnih ambicija.

Primarni cilj SAD definisan je jasno: opstanak suverene države, zaštita granica, ekonomska i vojna nadmoć i unutrašnja stabilnost. Sve ostalo je sekundarno.

Amerika želi najjaču vojsku na svijetu, uključujući kredibilno nuklearno odvraćanje i sisteme protivraketne odbrane poput "Zlatne kupole". Želi dinamičnu ekonomiju zasnovanu na industriji i energetici, a ne na finansijskim spekulacijama. Želi meku moć, ali bez nametanja kulturnih obrazaca drugim narodima.

• Vraćanje sfera uticaja bez izvinjenja

Jedna od najznačajnijih implikacija strategije jeste faktički povratak sfera uticaja kao legitimnog koncepta. Zapadna hemisfera se otvoreno tretira kao zona vitalnog američkog interesa, uz Trampovo oživljavanje Monroove doktrine i sprečavanje prodora Kine. Indo-Pacifik postaje centralno poprište strateškog nadmetanja, ali ne kroz univerzalistički hegemonizam, već kroz balans snaga, saveze i tehnološku prednost. Evropa se podržava, ali se od nje zahtijeva da preuzme odgovornost za sopstvenu bezbjednost i da izađe iz stanja civilizacijskog samoporicanja.

Strategija svjesno ignoriše periferne krize i regione koje ne zadiru u vitalne interese SAD. To je radikalan raskid sa liberalnim intervencionizmom i jasan signal da se Amerika vraća realističkoj školi mišljenja - balansu snaga, crvenim linijama i pragmatizmu.

• Unutrašnja politika

Posebno važan segment strategije jeste jasna veza između unutrašnje i spoljne politike. Reindustrijalizacija, energetska dominacija, obnova odbrambene industrije i zaštita lanaca snabdijevanja tretiraju se kao pitanja nacionalne bezbjednosti. Odbacuje se DEI ideologija raznolikosti jednakosti i uključivosti u korist "kulture kompetencije" i meritokratije, tj. sposobnosti. Sloboda govora i vjere ističu se kao temeljni stubovi američkog identiteta, ne kao alat za spoljnopolitički inženjering, već kao unutrašnja snaga nacije.

To je koncept konzervativnog suverenizma: jake države, jasni identiteti i međusobno poštovanje, umjesto univerzalnih recepata.

• Evropa kao problem, ne kao rješenje

U tom novom okviru Evropa se pojavljuje kao kontinent koji kaska za realnošću. Zarobljena u liberalnim fikcijama, birokratiji i ideološkom aktivizmu, ona teško prihvata svijet u kojem moć ponovo ima težinu. Izuzeci poput Viktora Orbana i Roberta Fica ukazuju na to da postoji alternativa, povratak suverenizmu, tradiciji i političkom realizmu, ali oni su i dalje usamljeni glasovi koji pokušavaju da probude "staru damu" iz liberalnog sna.

Evropi je poslata jasna poruka: podrška postoji, ali besplatne vožnje više nema. Vrijeme je da se Evropa probudi iz liberalnog sna, preuzme odgovornost za sopstvenu bezbjednost i vrati civilizacijsko samopouzdanje.

• Šta to znači za nas

Za Republiku Srpsku i za male države i narode uopšte ova promjena donosi oprezni optimizam. Multipolarni svijet nije ni lak ni pravedan ni romantičan, ali je iskren i nudi više prostora za racionalno pozicioniranje nego unipolarni liberalni poredak u kojem su vrijednosti nametane silom. Otvara se prostor za odnose zasnovane na uzajamnom poštovanju, dijalogu i interesu, a ne na prisili i moralizmu.

Pokazuje se da otpor nije bio uzaludan. Da je postojala logika u tome što smo branili sopstveni identitet, tradiciju i pravo na političku autonomiju. Ne treba da se zavaravamo da je gotovo. Borba nije završena, niti je liberalizam poražen, ali prvi put nakon dugog vremena svjetlo na kraju tunela više nije puka metafora, već realna mogućnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.