Nesreće bez kraja

Alarm kada je riječ o stanju na našim putevima odavno je upaljen. Nedavne saobraćajne nesreće u Bijeljini i Laktašima ponovo su uznemirile javnost i skrenule pažnju na problem koji se godinama gura u stranu.

Iza svake takve tragedije stoji isto upozorenje - neprilagođena, opasna i nepromišljena vožnja kao uzrok većine najtežih posljedica u saobraćaju.

Dok se građani pitaju dokle će crna hronika svakodnevno popunjavati novinske stupce, stručnjaci jasno ističu da bez ozbiljnijih mjera nema stvarnog napretka. Decenijama je građen sistem koji je, najčešće, posvećen motornim vozilima, dok su pješaci, biciklisti i drugi ranjivi učesnici u saobraćaju ostavljeni po strani.

Zemlje koje vode računa o bezbjednosti svojih građana uvele su ograničenje brzine od 30 kilometara na čas u naseljima, a rezultati pokazuju da su takve mjere značajno smanjile broj stradalih.

Nažalost, kod nas još nedostaje široka podrška i stručnjaka i političara za ozbiljne reforme bezbjednosti saobraćaja. Dok se na tom planu malo odmiče, broj prekršaja raste iz godine u godinu.

Podaci iz Srpske pokazuju da je u prvih devet mjeseci ove godine pokrenuto više od 300.000 prekršajnih postupaka, što je povećanje od oko 20 odsto u odnosu na prošlu godinu. To nije samo statistika, to je jasna slika našeg odnosa prema saobraćajnoj kulturi. Iako su kontrole pojačane, nedisciplina ostaje duboko ukorijenjen problem. Mnogi i dalje tretiraju pravila kao preporuku, a ne kao obavezu koja štiti njih i druge.

Stručnjaci, međutim, upozoravaju na ograničenja u zakonskim okvirima, koji kao da su ostali zaglavljeni u prošlom vremenu. Tako mnoge kazne ostaju minimalne i ne nose nikakvu težinu. Posebno je problematična tolerancija na alkohol, jer su dozvoljene vrijednosti visoke, a novčane kazne niske, toliko niske da ih mnogi doživljavaju kao simboličan trošak, a ne kao jasno upozorenje.

Ipak, suština je jednostavna, bez kombinacije preventivnih i represivnih mjera nema stvarnog napretka. Potreban nam je moderan zakon, jasnije kazne i veća odgovornost. Prije svega veće ulaganje u edukaciju, od najmlađih do najrizičnijih grupa. Lokalne zajednice moraju dobiti veću ulogu u uređenju infrastrukture koja štiti sve učesnike, a ne samo one na četiri točka. Kamere, bezbjedni prelazi, usporivači brzine, ali i kampanje podsjećaju na ono osnovno - da je život najvredniji.

Bez svih tih promjena nastavićemo da čitamo o tragedijama koje su mogle biti spriječene. Svjedočićemo istim scenarijima, istim greškama, istim pogrešnim navikama. Vrijeme je da bezbjednost na putevima zaista postane prioritet, ne zbog propisa i statistike, već zbog odgovornosti koju imamo jedni prema drugima. Zbog ljudskosti i savjesti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.