Najslađe kod mame i tate

"Zaposlena sam, zadovoljna poslom, zarada je u redu, a dok živim s roditeljima mogu i da uštedim, jer troškove dijelimo. Na taj način štede i oni i sviđa mi se kako funkcionišemo u domaćinstvu. Osim toga jako volim društvo i još se ne mogu zamisliti sama u stanu. Kada osjetim da sam spremna na to, odseliću se".

Ovo je komentar jedne i ne baš tako mlade žene na pomen jednog od gorućih problema svih zemalja Balkana. On se zapravo više ne tretira kao problem, već se transformisao u stil života. Ili, ako hoćete, kulturološki izbor, siguricu ili utočište za svakoga ko se boji da uplovi u nesigurnu samostalnost. Pretvorio se u nešto što ni roditelji više ne smiju da preispituju, jer to da im se djeca, koja imaju više od 35 godina, i dalje vrzmaju po kući okolina odavno registruje kao "normalnu" stvar.

Pravdanja su brojna. Tog istog društva, roditelja, pa i same djece. Od prava na izbor, skupe cijene stanovanja, nezaposlenosti, praktičnog momenta i uštede, do uživanja u zajedničkom životu. Tu se već onaj psihološki momenat straha od odgovornosti i odrastanja potiskuje i ne ubacuje u prvi plan. Problem je što im efekat Petra Pana i želju za vječnim djetinjstvom redovno šamaraju realnost i životna iskušenja. Tako, bez obzira na generalnu prihvatljivost, često dođe do neprijatnih situacija u kojima nije baš poželjno da ste u isto vrijeme i osoba koja ima desetak godina radnog staža, ali i neko ko poslije posla ide kod mame na ručak.

Stručnjaci bi rekli da je na sceni neka vrsta sociološkog sukoba interesa ili uvrnutog paradoksa koji funkcioniše samo na ovim prostorima. Ili smo sami sebe uvjerili da je tako zbog velikog broja onih koji su se odlučili za takav stil života pa da ne ispadne da smo zbog tih i takvih "običaja" loša sredina za život. Ako ništa drugo nismo najlošiji. Najmanje volje i želje za uplovljavanjem u svijet odraslih imaju Crnogorci. Čak je 69 odsto onih između 18 i 35 godina koji žive pod roditeljskim krovom. Naših je, po nekim računicama, "tek" 66 odsto.

Pošto za sve moramo pronaći krivca, mnogi će se složiti da je od državne odgovornosti ipak veća ona individualna. Teško da bi se komfor porodičnog gnijezda zamijenio za bilo šta drugo, čak i da se ispred rubrike "pronalaženje dobrog posla" nađe zelena kvačica. Ovaj balkanski sindrom bi i dalje bio prisutan i, ma koliko ga zvali "ličnim izborom" ili "stilom života", sa sobom povlači niz uzročno-posljedičnih negativnosti. Po nepisanom pravilu, većina onih koji duže ostanu kod roditelja su karijeristi i kasnije stupaju u brak, što podrazumijeva i manju mogućnost za veći natalitet. Naravno, u slobodi je sve i ona treba da ostane osnov ličnog napretka svakog pojedinca. Pitanje je samo koliku cijenu za takvu vrstu komfora plaćamo svi zajedno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.