Naci bonton

Prva avgustovska nedjelja donijela je dosta zgusnut politički raspored u takozvanu regionalnu javnost. Najprije je tačno devet mjeseci od tragičnog rušenja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu došlo do novih hapšenja, a među uhapšenima je i nekadašnji ministar Tomislav Momirović.

Onda je iz Suda BiH stigla potvrđena presuda protiv predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika kojim se on osuđuje na godinu dana zatvora, kao i na šest godina zabrane političkog djelovanja na pozicijama koje se finansiraju iz budžeta (što znači da može, i po slovu ove presude, nastaviti da bude predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata). Onda se desio i zaista nesvakidašnji događaj da je jedan od ključnih ljudi Srpske napredne stranke, Darko Glišić, doživio moždani udar usred živog televizijskog programa, a reakcije u javnosti su pokazale da su podjele u Srbiji tolike da više ne postoji nijedan tabu gdje se može očekivati poštovanje pukog ljudskog digniteta političkog protivnika. Naposljetku, obilježena i trideseta godišnjica progona srpskog civilnog stanovništva iz Like, Banije, Krajine, Dalmacije i Korduna, odnosno, obilježeno je sjećanje na "vojno-redarstvenu akciju Oluja".

PREČANI

Pod uticajem nekih skoro čitanih knjiga, razmišljam o tome kako je sudbina Srba iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine u zadnjih skoro vijek i po neraskidivo povezana. Biće da je godina kad su se te dotad dvije različite sudbine vezale u čvor bila 1878, godina kad je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu. Iako je u idućih 40 godina BiH bila tzv. Korpus Separatum, dio imperije kojim je upravljalo zajedničko ministarstvo finansija, dok je nad dijelom Srba iz današnje Hrvatske nadležna bila Mađarska, a nad drugim Austrija, krov je naposljetku bio  zajednički. I težnje naroda su bile zajedničke: velika jugoslovenska država okupljena oko slobodne Srbije kao Pijemonta. Upravo zbog svog vjekovnog suživota sa Hrvatima, odnosno Hrvatima i muslimanima, kod Srba prečana nije bilo nekog uskog velikosrpstva, kod njihovih političkih elita uvijek su se uvažavali i interesi te prava "istojezične" braće.

RADOSTI I MUKE

U vrijeme kad je jasno da se Habzburška monarhija raspala, prečanska elita svim srcem učestvuje u stvaranju privremene Države Slovenaca, Hrvata i Srba da bi se ona kao kakva-takva pravna cjelina prisajedinila Kraljevini Srbiji. Dok pojedini okruzi na terenu žele direktno da se ujedine sa Srbijom, političari sa višeg nivoa razmišljaju više strateški. Ipak, osnivanje zajedničke države donosi veliku radost srpskom prečanskom stanovništvu. Među gradovima koji doživljavaju veliki razvoj su Zagreb i Ljubljana, ali i Banjaluka. S druge strane, u prvim godinama i decenijama Kraljevine najveći problem je nezadovoljstvo Hrvata. U jednom trenutku Stjepan Radić, kao lider HSS-a, napokon prihvata Kraljevinu kao pravni okvir, ali nedugo zatim Radić je jedna od žrtava atentata na poslanike HSS-a u parlamentu. Kralj Aleksandar uvodi diktaturu, ali njegovo ubistvo u Marselju dokida taj eksperiment. Sporazumom Cvetković-Maček dolazi se do "nedostižnog kompromisa" uz veliko nezadovoljstvo bosanskih muslimana, ali i velikog dijela Srba. A kada Hitler sa saveznicima raskomada Jugoslaviju i kad cijela BiH biva prisajedinjena takozvanoj NDH, tek tada su muke srpskog naroda u današnjoj BiH i današnjoj Hrvatskoj nerazdvojive. Genocid se svejednako sprovodi sa obje strane Save, Une, Korane i Gline. Nijedan dio srpskog naroda nije procentualno toliko stradao u Drugom svjetskom ratu i nijedan nije dao veći broj partizana upravo od prečanskih krajeva, nijedan, dakle, nije ni toliko zaslužan za formiranje poslijeratne republički ustrojene Jugoslavije. I poslije 1945. Srbi u Hrvatskoj i Srbi u BiH dijele sudbinu kao jedan od konstitutivnih naroda u svojim republikama. To pravo Srbi u Hrvatskoj dijele, naravno, sa Hrvatima, a u BiH sa Hrvatima i muslimanima. Kad kreće uvertira raspada, to pravo im se u Hrvatskoj preotima "de jure" izbacivanjem iz Ustava, a u BiH "de fakto" preglasavanjem oko odluke o raspisivanju referenduma o nezavisnosti.

PUPOVAC I DODIK

I tu dolazimo do aktuelnog trenutka, do položaja Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini  danas. Sudbine su im i dalje isprepletene, ali položaji su različiti, prvenstveno zbog postojanja Republike Srpske. Već decenijama Srbi u Hrvatskoj i u BiH imaju dva nesporna lidera: Milorada Pupovca i Milorada Dodika. Mada imenjaci, teško da je mentalitetski i karakterno uopšte moguće zamisliti dvojicu različitijih političara. Pupovac je doktor lingvističkih nauka, čovjek vrhunskih akademskih referenci i dostignuća koga bi kao profesora rado imali mnogi evropski univerziteti, tih, odmjeren, rezervisan i koncilijantan. Dodik nije neobrazovan čovjek, ima diplomu beogradskog FPN-a, ali nije akademski tip, nego tipični "čovjek iz naroda", neposredan, glasan, čovjek sa imidžom bekrije, kome nije strano ni da podvikne ni da opsuje. Ali, opet, u danu poslije potvrde prvostepene presude protiv Dodika, kad je on po ko zna koji put ponovio ili varirao neke svoje prilično vulgarne izjave i stavove, ja u jednom od dva vodeća hrvatska dnevna lista čitam komentar glavnog i odgovornog urednika koji drži lekciju iz bontona nikom drugom do - Miloradu Pupovcu?! Optužuje gospodin glodur Pupovca za "tkanje narativa o mržnji i ugroženosti" pa nastavlja: "Pupovac je, najblaže rečeno, koketirao s tezom, ili je barem pokušavao stvoriti podlogu za nju, da su Tompsonovi koncerti i državna vojna parada kojom je obilježena 30. obljetnica oslobođenja Hrvatske neki koordinirani zloguk slijed". Da, i u čemu je pogriješio? Čitav niz hrvatskih publicista, od kojih su neki mene lično i iznenadili, prepoznali su istu stvar. Ali njih se ne samjerava istim mjerilom. Oni su ipak Hrvati, kakvi su, da su. A Pupovac je Srbin i prema njemu valja primijeniti ono što je Miljenko Jergović prije skoro tri decenije u ponešto drukčijem  kontekstu prozvao "naci bonton". Ima onaj vulgarni vic koji počinje pitanjem zašto pas liže stanovite dijelove svoje anatomije, a odgovor koji slijedi, glasi: jer (mu se) može. Nakon što sam pročitao lekciju iz bontona koju je glodur "Jutarnjeg lista" Nino Đula održao Miloradu Pupovcu, pomislio sam da ni Dodik ne psuje toliko zbog bijesa ili vulgarnosti, nego, da prostite, performativno, da pokaže da (mu se) može jer ne mora da brine o tome kako izgleda njegov bonton iz perspektive zagrebačkih ili sarajevskih urednika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.