Muzika na struju

Poskupljenje struje od početka februara gotovo da je prošlo neprimjetno, tiho i bez rasprave, a već su nam na pomolu poskupljenja grijanja i vode, dok je hljeb naš nasušni već poskupio.

Sve se to pravda povećanjima plata, koja su mnogima mizerno niska da ih inflacija pojede prije nego što plate dostavljene račune.

Zato većini kada čuje riječ "struja" na napamet padne da malo izmijeni onu kultnu pjesmu i na riječi "kad moje uši čuju muziku na struju" doda "tad moje srce bije u ritmu aritmije" umjesto "melodije".

Dodatni problem koji mnogi ne vide je to što će poskupljenje struje trgovci ugraditi u svoje cijene pa ćemo opet upasti u začarani krug poskupljenja. S druge strane mogli smo čuti izjave da struja nije poskupjela, već je povećana mrežarina i da je i dalje najjeftinija u regionu. Ironija je u tome što mrežarina poskupljuje u sistemu u kojem je mreža blago rečeno krhka. Dovoljno je da dune jači vjetar, padne malo snijega ili se pojavi ozbiljnija kiša pa da nastane mrak. 

Poseban osjećaj nepravde stvara način na koji obračunavaju račune za struju. Građani godinama ukazuju na to da im se na kraju godine ispostavljaju značajno "deblji" računi za struju, koja tako izgleda poskupi svakog decembra ili januara. Potrošnja mjesecima djeluje normalno, a onda decembar ili januar "debelo ispeglaju" sve razlike. Sistem mjerenja je netransparentan, kontrole su rijetke, a sumnja uvijek ostaje na strani potrošača, nikada na strani onih koji fakturišu.

U isto vrijeme dok cijene divljaju politika živi svoj miran život uz privilegije. Bijeli hljeb ostaje netaknut, dok narod pokušava da preživi novi talas poskupljenja. Poseban osjećaj nepravde izaziva i loš Zakon o radu, jer mnogi poslodavci radnike plaćaju prema najnižoj tarifi, iako imaju završene fakultete. To im zakon omogućava i mnogi to pravdaju rečenicom: "Ne treba fakultet kad možeš raditi bez njega". Takođe kroz zakonske rupe često "ispari" i topli obrok, koji se uračuna u najnižu platu.

Ovakav sistem najbolje pojašnjava citat slavnog vojskovođe, cara i filozofa Marka Aurelija da "država nije stvorena da bi vladala nad čovjekom, već čovjek da bi služio državi. Ako država zatraži više nego što daje, onda je zaboravila svoju pravu svrhu".
Kod nas vlast od građana traži da plaćaju više, ali im ne daje ništa, ni bolju mrežu, ni zaštitničke zakone, a o bijelom hljebu, trinaestoj plati i božićnici mnogi mogu samo da sanjaju.

Tako dok građani polako oguglavaju na sve udare na budžete, iscrpljeni i otupljeni višegodišnjim poskupljenjima i nepravdom, oni rođeni pod srećnom zvijezdom da budu uspješni političari i dalje uživaju u bijelom hljebu, jer sistem je tako skrojen da njihove privilegije ostaju netaknute.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.