IDE GAS: Den Braun ponovo jaše

Knjiga je puno, a prostora malo, naročito ako niste truli bogataš s neograničenim kvadratima nekretnina. Čovjek, čak i bibliofil, mora naći način da se viška knjiga rješava.

Sve više je, nažalost, onih koji knjige jednostavno bace u kontejner. Vještiji ih prodaju antikvarima ili rade po principu "tiha voda brijeg roni" pa prodaju pojedinačno preko interneta. Naročito se problem viška knjiga javlja kod selidbi. Apdajk je negdje pisao da se u životu selio manje nego što bi inače da mu nije bilo stalo do njegove lične biblioteke. Ja sam kod selidbi nekoliko puta stotine knjiga poklanjao lokalnim javnim bibliotekama, ali i tu s vremenom dolazi do promjene paradigme. Nekad su bili presrećni da im doniraš knjige, a zatim su se počeli sve više ponašati kao da im "uvaljuješ" nešto.

FENOMENI I PROLAZNOST

Pročitanu knjigu, kojoj se nećeš vraćati ili koja ti neće trebati na nečemu na čemu ćeš sam da radiš, zapravo je najbolje pokloniti. Knjiga na koju pada prašina je "mrtvi kapital", samo dok je neko čita ona je "najbolji čovjekov prijatelj". I pamtim, eto, da sam novosadsko izdanje "Da Vinčijevog koda" kupio kod banjalučkog uličnog prodavca, pročitao ga tokom vikenda u Banjaluci, a koju godinu kasnije, s par stotina drugih knjiga, donirao ga jednoj sarajevskoj biblioteci. Tom konkretnom primjerku su se, pamtim i to, čak i obradovali. Kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve jasnije da ključni zaplet u knjizi nije originalan. Osnovna teza oko koje se gradi zavjera u "Da Vinčijevom kodu” jako je zapravo bliska stavovima iz knjige "Sveta krv, Sveti Gral" (to ne poriče ni Braun koji ovu knjigu spominje i u samom romanu). A zavjera je sljedeća: treba po svaku cijenu sakriti činjenicu da je Isus bio u braku s Marijom Magdalenom, da su imali djecu te da svijetom još uvijek hode direktni Isusovi potomci! Tajno društvo Sionski priorat (čiji su članovi bili Isak Njutn, Viktor Igo te i sam Leonardo da Vinči) ima dokaze za ovo i predočiće ih svijetu kad bude vrijeme. Katolička crkva, međutim, u svemu ovom vidi golemu prijetnju. To su otprilike premise na kojima Braun gradi svoj najčuveniji roman. Tajna njegovog tržišnog trijumfa krije se u idealnom spoju komercijalno potentnih sastojaka. Poznata je autopoetička priča o tome kako je Braun počeo pisati. Bio je on, eto, jedne godine na moru pa je na plaži pročitao neki roman Sidnija Šeldona. Pročitao ga je - što se kaže - iz cuga i odmah pomislio: ja to mogu bolje. I ispalo je da može. Braun je zapravo preuzeo obrasce Šeldona i Harolda Robinsa i blago ih intelektualizovao. Ona kritičarska opaska od prije četrdesetak godina koja kaže da u jednom Robinsovom romanu ima više radnje negoli u cjelokupnoj jugoslovenskoj književnosti nakon Drugog svjetskog rata može se i ovdje na svoj način primijeniti. Ipak i čitav fenomen, pa i radnja tadašnjeg Braunovog bestselera, danas su mahom zaboravljeni.

DINAMIKA NARACIJE

A na četiristotinjak stranica ovog romana - zgusnuto je strašno mnogo uzbuđenja. Vrijeme radnje mjeri se u satima: međutim, junaci će za to kratko vrijeme jurcati Parizom i Londonom, razglabati o najvećim umjetničkim djelima svih vremena, pucati, bježati, varati policiju itd. Biće tu i kratkih pseudoesejističkih retardacija, ali je uzbudljivost uvijek u prvom planu. Glavni junak je harvardski profesor simbologije Robert Langdon. Nakon održanog predavanja u Parizu, policija Langdona budi u hotelu i poziva ga u Luvr zbog ubistva čuvenog kustosa. Langdon isprva i ne sluti da je on glavni osumnjičeni, dok se u slučaj ne umiješa  lijepa kustosova unuka. Na četiri stotine stranica stalo je više od stotinu poglavlja što takođe potvrđuje da je dinamičnost pripovijedanja jedna od najvećih spisateljskih kvaliteta Dena Brauna. On zna dozirati napetost i trilerski voditi radnju te uplesti u tok radnje idealnu dozu (pseudo)erudicije da osvoji i zaprepasti takozvanog prosječnog čitaoca. Oni koji vole ozbiljnu književnost znaće, naravno, da "Da Vinčijev kod" tu ne spada. Toga je valjda svjestan i sam Braun. Njegov odgovor na pitanje o vlastitim uzorima (Stajnbek zbog opisa, Ladlum zbog zapleta, Šekspir zbog igri riječima) je ilustrativan kao njegova vizija samog sebe kao pisca. 

TAJNA TAJNI

I što bi Goran Bregović rekao, nakon svih ovih godina, Braun se vraća sa "Tajnom tajni”, novim romanom smještenom u Prag, u istočnu Evropu, dakle, a ne zaboravimo da je on bio spreman prije dosta godina i da gostuje u emisiji "Nedjeljom u dva" na Hrvatskoj radio televiziji, zbog Praga kao mjesta radnje, od Praga je počela i promocija. U tom smislu, dopisnici prenose da je na dotičnoj konferenciji za štampu Braun na početku rekao da je ovo bila najveličanstvenija konferencija za novinare na kojoj je učestvovao. U šestoj avanturi, njegov junak profesor Robert Langdon, stručnjak za simbole i misterije, suočava se s drevnim silama i vremenom kako bi spasio svoju voljenu, koja posjeduje revolucionarni rukopis sposoban da uzdrma svijet i naše doživljavanje života i ljudskog uma. Roman "Tajna tajni" donosi provokativna pitanja o smrti, istražujući šta se dešava kada umremo. Braun vjeruje da to pitanje povezuje ljude bez obzira na religijsku pripadnost, jer se svi plaše smrti. Inspiraciju za pisanje romana dobio je nakon smrti svoje majke, kada je postavio pitanje o tome šta se dešava poslije smrti, a tada je vjerovao da se ne dešava ništa. Danas, veli, vjeruje da ljudska svijest preživljava i da se njeno shvatanje može povezati s modernom naukom. Na pitanje da li nauka i religija mogu da sarađuju, Braun je istakao da su to dva različita jezika koja pokušavaju da ispričaju istu priču. Kako napredujemo u nauci, sve više se približavamo duhovnosti. Vjeruje da bi razumijevanje ljudske svijesti moglo imati značajan uticaj na kulturu čovječanstva, posebno u trenutku kada svijet izgleda kao da je "okrenut naglavačke". O pisanju Braun, što djeluje skroz iskreno, govori kao o upornosti, a ne talentu. Za sebe kaže da mu radni dan počinje u četiri sata ujutro. Uostalom, njegovi prvi romani, prije ovdje razmatranog "Da Vinčijevog koda" i nisu imali nekog pretjeranog uspjeha. Ipak, teško je očekivati da "Tajna tajni" postigne uspjeh i blizu onog koji je postigao "Da Vinčijev kod". Iz lične perspektive, uprkos silnom "hajpu", sebe ne vidim da taj roman kupujem i čitam. S druge strane, neko petnaest ili dvadeset godina mlađi, možda i sa kulturnim preferencijama sličnim meni, ipak hoće.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.