Mogu da nam pljunu pod prozor

Leleču u Sarajevu već danima zbog zabrane ulaska u Hrvatsku Avdi Avdiću. Isti su ćutali kad je ista mjera primijenjena na Danijela Simića. No, na licemjerje smo u ovoj zemlji odavno oguglali.

Oni što likuju zbog Avdinog slučaja tvrde da on nije novinar, već obavještajac, agent, šta li već. Šta god bio Avdo, novinarski posao radi korektno i, što je bitno, sa izrazito vidljivom strašću, što je dobro za svaki posao, pa i za novinarski. O svemu drugom moglo bi se naglabati, ali za to postoje dežurne narikače.

Jedan detalj u cijeloj toj priči posebno je, međutim, interesantan. Komentarišući vlastiti slučaj, Avdić je, uz uobičajeno dosoljavanje pominjanjem Milorada Dodika, rekao sljedeće:

"Recimo, da mi je zabranjen ulazak u Srbiju, možda jeste, ali nisam pokušavao da uđem, ali da mi je zabranjen ulazak u Srbiju, siguran sam da bi udruženja iz Srbije, novinarska, poput NUNS-a, i da bi puno kolega drugih iz Srbije reagiralo na ovo. Međutim, nijedan medij iz Republike Hrvatske, nijedno udruženje iz Republike Hrvatske nije mi pružilo podršku, što govori da je ipak hrvatska medijska scena pod kontrolom vladajuće strukture kada je u pitanju vanjskopolitička situacija, odnosno kada su u pitanju vanjskopolitički ciljevi Republike Hrvatske. Dakle, mediji Hrvatske su slobodni samo kada se bave unutrašnjim pitanjima, ali su jasni i precizni i jednoglasni kada je u pitanju vanjska politika".

Dobar poznavalac prilika u regionu kakav jeste, Avdić je precizno detektovao situaciju u komšiluku, ali je izbjegao da uoči još nešto veoma bitno. Novinari u Hrvatskoj, naime, nisu baš potpuno različitog mišljenja kada su u pitanje sve tamošnje "unutarnje stvari". Na primjer, "domovinski rat" je tema o kojoj u Hrvatskoj postoji opšti društveni, a samim tim i medijski konsenzus. Može neko reći da "domovinski rat" i nije "unutarnje", nego "vanjsko" pitanje, ali neće biti baš u pravu. Dakle, u Hrvatskoj ne postoji novinar, ili postoji, ali je nevidljiv, nebitan, koji će reći da je "Oluja" bila zločin ravan genocidu. Rat početkom devedesetih listom će nazvati "agresijom", Srbi će biti krivci za haos koji je trajao na ovom području godinama i tako dalje i tako dalje...

Ista je situacija i u Avdićevom Sarajevu. Matrica izgrađena tokom prethodne tri decenije, a tiče se ratnih događaja, nedodirljiva je, i iz tamošnje vizure, aksiom. Po njoj, i na Bosnu je izvršena "agresija", zli Srbi su počinili "genocid", Bošnjaci su najveće i gotovo jedine žrtve, a svi drugi su obični zlikovci zadojeni idejama o "velikoj Srbiji", "još većoj Hrvatskoj". Rijetki koji se usude da pokušaju pobiti ne samo te nego i izrazito nebulozne tvrdnje poput one jednim imenom nazvane "Sarajevo safari", izlažu se riziku da budu linčovani, progonjeni pa i fizički protjerani iz kotline.

U Beogradu, pak, i dijelom u Banjaluci, potpuno druga slika, što je Avdić opet dobro detektovao u vlastitoj izjavi. Samo u Beogradu i dijelom u Banjaluci postoje mediji, novinari, aktivisti civilnog društva i kakva sve ne bulumenta, koja svojim djelovanjem jasno otkriva sliku potpunog nejedinstva u vezi sa pitanjima iz prošlosti. Samo u Beogradu i dijelom u Banjaluci postoje novinari, mediji, aktivisti civilnog društva koji govore isto kao svi, ili gotovo svi novinari, mediji i aktivisti u Sarajevu i Zagrebu. Slobodno misle, slobodno rade, djeluju, reže i počesto lažu, ali ih niko zbog toga ne progoni ili protjeruje, a linču bivaju izloženi tek na društvenim mrežama. E zato su Srbi šampioni medijskog pluralizma i svi drugi mogu samo da nam pljunu pod prozor zavideći nam na našoj širini i stepenu civilizovanosti koji smo dostigli.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.