Mir od Dejtona do Gaze

Na prijedlog i inicijativu SAD Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija usvojio je 17. novembra Rezoluciju 2803 kojom je u ovom najznačajnijem organu svjetske diplomatije i zvanično podržan Trampov sveobuhvatni mirovni plan za Gazu, koji je čak i dodat kao aneks rezolucije.

Za rezoluciju je glasalo 13 država članica, protiv nijedna, dok su Kina i Rusija izjavile određene rezerve, ali su ostale suzdržane bez ulaganja veta na koji imaju pravo kao stalne članice Savjeta bezbjednosti. Mirovni plan predsjednika Trampa i usvajanje rezolucije podržali su i zvanični Izrael i Palestinska uprava, kao i ključni regionalni "igrači" Egipat, Katar, Turska i Saudijska Arabija koji su iskazali svoju privrženost doprinosu mirovnom procesu.

Rezolucija pored pitanja humanitarne pomoći, razoružanja i obnove uspostavlja dva mehanizma koji će nama u Republici Srpskoj zvučati poznato:

1. Odbor za mir (Board of Peace) kao tranzicionu međunarodnu administraciju, odnosno upravu, koja će uspostaviti okvir i koordinisati međunarodnu pomoć i obnovu;

2. Međunarodne stabilizacione snage (International Stabilization Force - ISF) sa zadatkom demilitarizacije, razoružanja, obuke lokalnih snaga i zaštite civila.

Na prvi pogled teško je izbjeći poređenje sa SFOR-om, kasnije EUFOR-om, kao i Kancelarijom visokog predstavnika OHR-om i famoznim PIK-om tj. Savjetom za implementaciju mira. U oba slučaja imamo multilateralno angažovanje, presudan uticaj velikih sila, a prvenstveno SAD, traženje modela koji bi spriječio povratak sukoba, međunarodni angažman na terenu i dr.

Sličnosti i razlike

Sličnosti zaista postoje, ali razlike su značajnije jer su upravo razlike ono što bi moglo osigurati da će se situacija u Gazi, iako daleko kompleksnija i teža, mnogo bolje riješiti nego slučaj BiH.

Prva i najuočljivija takva razlika jeste sastav, kompozicija, odnosno članstvo u navedenim organima. PIK čini čak 55 država i organizacija koje su se posljednji put sastale na ministarskom nivou u Briselu davne 2000. godine. Među članicama PIK-a su tako, na primjer, Egipat, Maroko, Pakistan, Malezija, Ukrajina… Čak i u tzv. Upravnom odboru PIK-a kao užem tijelu koje pretenduje da nam upravlja i nelegalno bira visoke predstavnike sjedi, na primjer, Kanada koja čak nema ni ambasadu u Bosni i Hercegovini. Kada je riječ o nivou, treba naglasiti da svoje države članice na PIK-u predstavljaju uglavnom ambasadori ili diplomate zaposlene u ministarstvima država članica.

S druge strane, predviđeno je da Odborom za mir u Gazi predsjedava lično Donald Tramp kao predsjednik SAD, a u sastav će vjerovatno ući samo relevantni regionalni i međunarodni akteri, što je svakako pokazatelj razlike u posvećenosti, ali i političkoj težini ova dva tijela.

Druga značajna razlika jeste što je Odbor za mir uspostavljen direktno i izričito Rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, dakle zvaničnim dokumentom najvišeg organa UN sa jasno navedenim međunarodnopravnim legitimitetom i takođe je od svih strana u sukobu prihvaćen u sklopu Trampovog mirovnog sporazuma. Sa druge strane, PIK nije predviđen Dejtonskim mirovnim sporazumom i formiran je naknadno na Londonskoj mirovnoj konferenciji, a tek kasnije je "pozdravljen" od strane Savjeta bezbjednosti, što mu daje daleko manji legitimitet, naročito uzevši u obzir da ga nisu prihvatile sve strane (Republika Srpska).

Treća i ključna razlika koju treba istaći jeste nivo ovlašćenja i mandata. Dok su se PIK i OHR naročito sa bonskim ovlašćenjima i perverznim tumačenjima različitih visokih predstavnika izopačili u najdublju formu međunarodnog protektorata u Evropi od 1945. godine, Trampov Odbor za mir u Gazi predviđen je kao upravno-koordinacioni mehanizam bez nametanja odluka i preuzimanja uloge domaćih aktera. Funkcija Odbora za mir je nadgledanje i politička koordinacija, a ne izvršna vlast.

Dok OHR i PIK najgrublje zadiru u suverenitet BiH i postavljaju se iznad domaćih demokratski izabranih institucija, Trampov Odbor za mir ne planira nikakvo narušavanje suvereniteta Izraela i predstavlja mehanizam da se upravo izbjegne ono što postoji u BiH - direktna međunarodna uprava.

Konačno, i mandat Odbora za mir kao i Stabilizacionih snaga jasno je vremenski ograničen do 31. decembra 2027. godine i može se produžiti isključivo novom odlukom Savjeta bezbjednosti UN. Za zatvaranje OHR-a izmišljeni su čuveni 5+2 uslovi koji su toliko neprecizni da mogu istovremeno biti već ispunjeni ili da se nikada ne ostvare jer na kraju zavise od političkih procjena.

Fundamentalna razlika između ova dva modela jeste što je PIK model paternalizma, a Odbor za mir model partnerstva.

Iza OHR-a i PIK-a stoji politička logika liberalnog Zapada koji je izašao kao pobjednik iz hladnog rata i koja kaže: "Mi moramo upravljati BiH jer lokalci nisu sposobni za to bez konflikta".

Prevaziđen sistem

Trampov koncept Odbora za mir u Gazi je proizvod novije realpolitike koja fokus stavlja na lokalnu odgovornost i pravi otklon od eksperimenata vještačke izgradnje nacija i država. Trampov pristup jeste da lokalni akteri moraju preuzeti odgovornost, a međunarodna zajednica i, prije svega, SAD su tu kao posrednik, pomagač, a ne kao vladar.

Upravo takav realpolitički pristup pruža mogućnost da će Trampov mirovni plan postići uspjeh uprkos multivektorskoj kompleksnosti i značajno komplikovanijim istorijskim, geopolitičkim, etničkim i regionalnim okolnostima Gaze u odnosu na BiH.

Nama koji smo još zarobljeni u katastrofalnom i prevaziđenom sistemu kolonijalnih upravnika za utjehu ostaje da su možda upravo greške iz BiH bile lekcije koje su doprinijele promjeni politike uspostavljanja mira i uloge međunarodnih aktera te da će povratno te lekcije biti primijenjene u otklanjanju protekcionizma koji nas guši već tri decenije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.