Mir bez pomirenja

Kada kažemo da Bosna i Hercegovina već trideset godina živi u miru, to zvuči kao utješna rečenica. Ali, ako kažemo da živi u miru bez pomirenja, onda to već zvuči kao dijagnoza. Radi se o dijagnozi za onu tihu, produženu bolest društva kada se ne izvode borbena dejstva, ali se antagonizmi koji su proizveli rat ne iscjeljuju.

Dejtonski mirovni sporazum je bio istorijska potreba. Čak možda i nužnost koja je zaustavila rat i spriječila dalje stradanje ljudi. U svakom slučaju i ulazak  u proces mira bez pomirenja je bio bolji izbor od nastavka rata do istrebljenja. Međutim, Bosna i Hercegovina je od samog početka mira živjela u dvije stvarnosti: jedna je pravna, koju je utvrdio Dejton; druga je stvarna, koju su na terenu nastavile da oblikuju postojeće ideologije određene vjerom, istorijskim nasljeđem i različitim političkim ciljevima.

Tri decenije kasnije postavlja se pitanje šta smo uopšte postigli.

Bosna i Hercegovina danas stoji između dva svijeta – između političkog mira i kulturnog nemira, između institucionalne stabilnosti i duhovne praznine.

"Negativan mir"

Šta znači živjeti mir kao odsustvo sukoba bez prisustva izgradnje povjerenja?

Mir u BiH je "negativan mir" u smislu koji opisuje norveški teoretičar Johan Galtung – mir kao puka tišina oružja, ali ne i kao prisustvo pravde i uzajamnog poštovanja. Mi smo, dakle, ostvarili tišinu, ali nismo gradili harmoniju.

Mir bez pomirenja postaje hladna ravnoteža suprotstavljenih narativa.

Trideset godina nakon Dejtona, institucije postoje, izbori se održavaju, međunarodne misije nadgledaju, ali društvo kao da se kreće na sporoj traci istorije – bez energije da samo sebe mijenja. Ta stabilnost, koliko god se predstavljala kao uspjeh, u suštini je "nametnuta stabilnost" ili stabilnost odozgo, a ne kao rezultat unutrašnje kulturološke potrebe.

Mogu li zajedno živjeti institucionalni mir i kulturološki nemir?

Dok je politička arhitektura Dejtona stvorila ravnotežu između entiteta i naroda, ona nije stvorila ravnotežu po kojoj će se ljudi relaksirati, osloboditi sopstvenih strahova, pa stoga slobodno odlučivati da po svojoj mjeri grade sopstvenu kuću. U BiH postoje tri zvanična jezika, tri obrazovna programa, tri istorijska nasljeđa, faktički tri svijeta u istom prostoru. Dakle, mi imamo mir među institucijama, a nemir među ljudima. Bosna i Hercegovina vijekovima vapi za nenametnutim, voljno i slobodno prihvaćenim rješenjem, a što je u interesu svih građana, naroda i entiteta. Umjesto toga insistiralo se na nastavku neoružanog oblika ratovanja i na potrebi postizanja pobjede nad onima drugima, ne razmišljajući o tome da će im nesreća poraženih stvoriti mnogo više problema nego što će sreća pobjednika donijeti korist bilo kome. Mržnji se, u odnosu na razboritost, sve vrijeme davala prednost. Radi se o onoj istoj mržnji o kojoj je Ivo Andrić pisao u "Pismu iz 1920" po kome je mržnja toliko izražena da se može čuti i u glasovima sarajevske noći. U dva sata poslije ponoći sa katoličke katedrale, pravoslavne crkve i kule kod Begove džamije u različito vrijeme, sa popriličnim razmakom se oglašavaju satovi. Mržnja je tolika da smo i vrijeme napravili različitim.

Dakle, Bosna i Hercegovina je i danas kuća na kojoj je obnovljen krov, ali zidovi ne razgovaraju međusobno.

Vrijedi li nastavljati sa intervencionizmom  radi produžetka tutorske stabilnosti?

Ako je unutrašnja dinamika društva spora, onda je spoljna intervencija često i kontraproduktivna. Politički zapad je u ime međunarodne zajednice sa svojim "dobrim namjerama" tokom godina mir pretvorio u svoju administrativnu tvorevinu. Visoki predstavnici su postali ustavotvorci, zakonodavci, tužioci i sudije u unutrašnjem životu jedne države, a lokalni nosioci sva tri stuba vlasti  – goli izvršioci, dakle činovnici tuđe volje.

Ovakav model života jedne države može nasilno održati stabilnost, ali ne može stvoriti pomirenje, jer pomirenje se ne gradi aktima oktroisanja, već kroz voljno prihvaćeni proces radi sopstvene slobode. Ono ne može biti nametnuto, niti propisano.

Ako se osvrnemo u istoriju, vidjećemo da su imperije često čuvale mir u svojim provincijama,  ali to nije bio mir naroda, već mir pod stražom. Rim je to zvao Pax Romana što je postalo metafora za mir održavan strahom, a ne voljom porobljenih naroda. I u tom smislu, današnji bosanskohercegovački mir je u izvjesnom smislu Pax Internationala. (U daljem tekstu čitaj Pax Amerisana) ili mir koji traje dok ga nadgledaju drugi.

Dakle, istorijsko iskustvo nam govori da  onaj mir koji zavisi od spoljne ravnoteže, ne preživljava kada se vaga u jednom trenutku nakrivi.

Stabilnost koja se održava dekretom izvana gubi moralni temelj iznutra. Jer mir nije vrijednost dok ne postane unutrašnja potreba svih naroda i građana.

Podjele

U čemu se ogledaju višedimenzionalne podjele u Bosni i Hercegovini?

Ne mislimo samo na etničke linije. Podjele su i kulturološke, mentalne, generacijske, u odnosu i na viđenje i prošlosti i budućnosti. Pri tome sva tri ideološka sistema vrijednosti su u potpunosti uvjerena da su oni jedino ispravni, pravedni i pravični. Nakon tri decenije, razlike su postale čak i egzistencijalne pošto je to sve preraslo u paradoks bezizlaznosti. A znamo da u jednom društvu koje nije proživjelo katarzu, nijedna politička formula ne može stvoriti jedinstvo.  

Gdje se u stvari nalazi kratki spoj zbog čega u dodiru stvari počinju da varniče? 

Možda su kreatori Dejtonskog sporazuma nedovoljno razumjeli razlike u dušama bosanskohercegovačkih naroda. Radi se o duši, kao svijesti i sposobnosti čovjeka da misli i osjeća, duši kao ljudskoj ćudi, naravi i prirodi čovjeka, duši kao besmrtnom i nematerijalnom principu, kao pokretačkoj sili ljudskog tijela i duši kao ljudskoj vezi sa Bogom živim. Duša određuje čemu će se čovjek radovati, a zbog čega će tugovati. Poznato je insistiranje vojvode Živojina Mišića da se gradi država samo u onim granicama gdje će kod naroda suze i smijeh biti zajedničke. Da su svjetski moćnici poslušali mudrog vojvodu, mnogo štošta na Balkanu bi posljednjih sto godina izgledalo drugačije.

Gledajući sa aspekta politikološke analize mogu se naslutiti dva moguća pravca za izlaz iz ove situacije:

Prvo: Mirne glave priznati da nema smisla se patiti u budućnosti u pokušajima za suživot u jednoj državi i civilizacijski, racionalno, pametno, osmišljeno i planski razići se i nastaviti graditi svoju sreću sa onima gdje su radosti i žalosti zajedničke.

Drugo: Prestati ratovanje između ideologija i staviti empatiju tj. osjećaj potrebe za interese drugoga kao čarobni princip za dalji život Bosne i Hercegovine. Naći snage u razboritosti da se otpočne sa procesom izgradnje istinskog  pomirenja, bez nametanja  i stvarnog povjerenja stečenog na zdravim osnovama realnih interesa. Istinsko pomirenje počinje onda kada tišina prestane biti nametnuta, a postane slobodno izabrana Jer pomirenje nije politički projekat, već kulturni podvig — najteži, ali i jedini koji vrijedi. Izaći iz stanja "nadgledanog mira" i ući u prostor stvarne zrelosti.

U svakoj varijanti stranci nam više ne trebaju. Oni su i suviše dugo imali sopstvenu šansu koju nisu znali da iskoriste. 

O trećoj varijanti ne treba ni razmišljati, jer ona znači povratak u bezumlje iz kojeg smo jedva izašli. Uvijek postoji mogućnost da se okovi koji nameću mir skinu sa ciljem da nastavimo gdje smo stali 1995. godine sve dok se međusobno ne dokusurimo. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.