Luksuz bijede

Podaci da je prosječnom domaćinstvu u BiH potrebno više od 11 godišnjih prihoda da kupi stan ili kuću najbolja su dijagnoza siromaštva i bijede na našim prostorima.

Međutim, ni ta činjenica ne oslikava pravu stvarnost, jer za stan treba da se "stegne kaiš" i ne jede i ne pije više od decenije. To svakako nije moguće, jer ako sve prihode damo da ne bismo bili beskućnici, onda ostajemo bosi, žedni i gladni. Tako danas vlastiti stan postaje luksuz koji većinu zarobi kreditom do kraja života. Krov nad glavom postaje neizbježan luksuz koji nas gura u bijedu ili nam ostaje ulica i hod među beskućnicima.

Kada je Žan Žak Ruso pisao o prvom čovjeku koji je ogradio zemlju i rekao: "Ovo je moje", upozoravao je da je sa idejom vlasništva počela i istorija društvenih razlika. Nije mogao znati da će vijekovima kasnije vlasništvo za mnoge postati granica koja ih isključuje iz pune sigurnosti i ravnopravnog učešća u društvu.

Više problem nije samo u tome ko šta posjeduje, već u tome što veliki broj ljudi koji rade, stvaraju i doprinose više nema realnu šansu da stekne ono što se nekada smatralo osnovom života.

Društvo koje mladom čovjeku poručuje da mora podići kredit na tri ili četiri decenije da bi došao do stana, a istovremeno mu ne garantuje siguran posao, stabilnu platu i izvjesnu budućnost, ne gradi srednju klasu. Takvo društvo proizvodi generacije koje žive od plate do plate i sve češće odustaju od osnivanja porodice ili odlaze tamo gdje je rad više cijenjen. Često se kao utjeha ističe da čak 80 odsto građana BiH živi u vlastitim nekretninama. Međutim taj podatak više govori o nasljeđu prethodnih generacija nego o mogućnostima današnjih mladih. Većina tih stanova i kuća nije kupljena u sadašnjim tržišnim uslovima, nego je naslijeđena ili stečena u vremenu kada su cijene i odnos primanja bili daleko povoljniji.

BiH je, nažalost, prihvatila mnoge najsurovije mehanizme kapitalizma, ali bez snažnih institucija koje bi štitile javni interes. Tako smo dobili sistem u kojem se bogatstvo koncentriše u rukama malog broja ljudi, dok većina građana osjeća da živi sve skromnije. Neki bi rekli da to više nije klasičan kapitalizam, već model u kojem ekonomska moć malobrojnih određuje pravila igre za sve. Kada krov nad glavom postane nedostižan cilj, onda više nije ugroženo samo tržište nekretnina, već i budućnost čitavog društva.

Dodatno u svemu ovome zabrinjava to što cijene stanova i dalje rastu brže od plata, dok istovremeno brzinom galopa lipicanera "skaču" cijene osnovnih životnih namirnica, dok institucije uglavnom nijemo posmatraju. Njima je to čak i dobro, jer više cijene znače više poreza, a time i para u budžetu, toj crnoj rupi bez dna!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.