Logika na pauzi

U Srpskoj se ovih dana dogodilo malo ekonomsko čudo, gorivo je pojeftinilo. Ne toliko da se čovjek zapita da li da spakuje kofere i krene prema moru, ali dovoljno da se ponovo oživi dobro poznata mantra trgovaca: "Kad gorivo pojeftini, pojeftiniće i roba". Samo što ta roba, kao i obično, izgleda nije dobila obavještenje.

Dok cijena goriva klizi naniže, cijene hrane uporno idu naviše. Ne naglo i ne dramatično, nego tiho, pedantno fening po fening. Toliko precizno da se ne primijeti odmah, ali dovoljno uporno da novčanik na kraju mjeseca izgleda kao da je prošao kroz finansijsku centrifugu.

Po toj logici, čak i kad bi gorivo palo na simboličnu cijenu, hljeb bi mogao da nastavi uzlaznom putanjom. Jer se cijene odavno ne kreću po troškovima, nego po navici. A navika je postala glavni ekonomski indikator i uvijek pokazuje samo jedan smjer. Kao lift u kojem je dugme za silazak ne samo pokvareno, nego i službeno ukinuto "radi stabilnosti sistema".

Građani su se u međuvremenu prilagodili. Kupovina više nije potrošnja, nego mala logička igra. Pitanje "šta je poskupjelo" više nije pitanje nego kviz bez tačnih odgovora.

Tržište se i dalje poziva kao vrhovni sudija, ali sve više liči na sudnicu u kojoj su presude već unaprijed napisane, pa se samo formalno čitaju radi protokola. Jedino što je zaista stabilno jeste pad kupovne moći. Sve ostalo je promjenljivo, uključujući i objašnjenja, koja se mijenjaju brže od samih cijena. U tom prostoru između računa, rafova i obrazloženja koja stižu brže od promjena, nameće se jedno staro, ali sve aktuelnije pitanje ko je ovdje lud, ko zbunjen, a ko normalan.

Lud je, po svemu sudeći, onaj ko i dalje vjeruje da će pojeftinjenje goriva stići do rafova, kao da ekonomija ima moralnu obavezu da bude logična. Zbunjen je onaj ko svakog dana pokušava da u ovoj matematici pronađe smisao, kao da je riječ o grešci u računu, a ne u sistemu. A normalan je, izgleda, onaj ko je odavno prestao da postavlja pitanja, ne zato što je dobio odgovore, nego zato što je shvatio da se odgovori ovdje ne dobijaju uz račun, nego uz strpljenje i trening izdržljivosti.

Najveći paradoks vremena u kojem živimo jeste to što se sve predstavlja kao racionalno upravo onda kada prestaje da bude objašnjivo. Toliko smo se navikli na nelogičnost da bi nas logika danas vjerovatno više uznemirila nego sama inflacija.

Ranije se govorilo lud, zbunjen, normalan. Danas se te uloge sve češće mijenjaju, zavisno od dana, cijene i raspoloženja na kasi. I u tom krugu stojimo svi, gledamo rafove, račune i jedni druge. I svako u sebi tiho pokušava da odredi svoju ulogu, kao u pozorištu u kojem niko nije siguran da li je predstava komedija ili drama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.