Lijeva ruka, desni džep

Priča o NATO savezu i Srbima je istorijski veoma indikativna. U godinama neposredno nakon završetka hladnog rata, u vremenu kad je Varšavski ugovor već rasformiran i kad se počelo ozbiljno postavljati pitanje čemu više uopšte NATO, upravo je rat protiv (tadašnje) SR Jugoslavije služio da se ponovo pronađe razlog postojanja ovog vojnog saveza.

Negdje baš u to vrijeme, čuveni slovenački filozof pamtljivo je prozvao NATO "lijevom rukom Boga". (Mala lingvistička caka: Žižek u originalu kaže "Left Hand of God", što bi tačnije bilo "Lijeva šaka Boga", ali je kod nas, eto, već dugo uobičajen prevod ovo s "Lijevom rukom"). Jedan drugi, malo veći selebriti, i čovjek koji je bio skloniji aktivnom nego kontemplativnom životu NATO je nezaboravno prozvao "tigrom od papira". Posljednjih četvrt vijeka kao da polako daje za pravo upravo toj "tigar od papira” paradigmi. Međutim, i tigar od papira je još uvijek tigar. Srbija i Bosna i Hercegovina su svakako praktično okružene zemljama članicama NATO saveza.

INTEGRACIJE

Ima jedan indikativan detalj kada se na Zapadnom Balkanu govori o međunarodnim integracijama. Nije ni najmanje svejedno da li govornik pominje "evropske" ili "evroatlantske" integracije. Neko naivan bi u tome vidio praktično sinonime. To, međutim, nije tako. Kad neko kaže "evropske" indikativnije je ono što se prećuti, kad kaže "evroatlantske" prefiks je maltene nevažan. Prvi insinuiraju da je članstvo u Evropskoj uniji moguće bez članstva u NATO-u, po drugima je bitno samo članstvo u NATO-u, a Evropska unija ako dođe - dođe, a ako i ne dođe nema veze. U realpolitičkom smislu, ova druga pozicija bila je možda i jača do prije nekog vremena. U praksi, naime, praktično uvijek se moralo ući u NATO da bi se ušlo u EU. Međutim, sve jasnija podjela na liniji Vašington - Brisel, mijenja tu dinamiku. Uostalom, pokazalo se da se ta promjena dinamike ogleda i na bosanskohercegovačkom terenu u kontroverzi oko izbora novog Visokog predstavnika. Njeni tragovi su se vidjeli već u toku prvog predsjedničkog mandata Donalda Trampa, ali od početka aktuelnog, drugog, su očigledni. Tramp vrlo očigledno traži da NATO ne bude samo američki privjesak, odnosno da ga druge zemlje ne koristi kao "štit" uz objektivno vrlo mali doprinos njegovom funkcionisanju. Takođe, NATO kao takav u posthladnoratovskom kontekstu je postojao u svrhu potiskivanja Ruske Federacije i potpunog prenebregavanja njenih interesa. Nije nužno da Tramp to promijeni, ali možda je prvi predsjednik u posljednje dvije decenije koji pokazuje spremnost da to eventualno promijeni. Naposljetku, a da se našalimo sa imenima okeana, ulazimo čini se u epohu kad je Amerikancima mnogo važniji Pacifik od Atlantika.

MAP KAO MAPA

Još od pada Slobodana Miloševića, u Srbiji se priča o vojnoj neutralnosti Srbije. Ova zemlja ozbiljno sarađuje sa NATO savezom, ali u svojoj spoljnoj politici ne najavljuje namjere da mu se pridruži kao članica. U Bosni i Hercegovini je situacija specifična. Hrvatska je već godinama zemlja članica, pa HDZ BiH nominalno podržava pridruživanje BiH. Bošnjački politički faktor, u cjelini, bez obzira na podjele po drugim pitanjima, ima konsenzus o krucijalnoj važnosti NATO integracija. Republika Srpska je izričito protiv. U nekim prethodnim političkim okolnostima, međutim, iz centralnih institucija su ipak poslani signali o težnji ka članstvu i na tim starim signalima se iz "političkog Sarajeva" i dalje insistira. Banjaluka sad tvrdi kako su se stvari promijenile. Na tom tragu su se vodile silne rasprave oko skraćenica kakve su MAP ili ANP. Ipak, zbog ustavne arhitekture takve kakva jest, srpski veto u svakom trenutku može da zaustavi sve dalje korake i svako podsjećanje na to "kako je bilo nekad" politički je neproduktivno. To, međutim, ne znači da u unutarbošnjačkim političkim trvenjima baš pozivanje na NATO ne igra važnu ulogu. U tom prednjači član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović koji u glumatanju "NATO šampiona" ide i do karikaturalnih dometa. Predstavljanje banalnih protokolarnih susreta sa zvaničnicima NATO-a kao podršku "njegovih prijatelja" bh. članstvu u ovom savezu teško više može da prevari i njegove rutinske glasače. To, međutim, ne znači da on to ne pokušava, naročito u ovim predizbornim nedjeljama i mjesecima.

ISTANBULSKO RAZOČARENjE

Naravno, politički protivnici SDP-a, posebno SDA Bakira Izetbegovića, uživaju u ukazivanju na ispraznost Bećirovićeve politike. I nije da im je posao u posljednje vrijeme težak. Savršena prilika ukazala se povodom najskorijeg NATO samita u Istanbulu na kojem Bosne i Hercegovine nije bilo, da se našalimo, ni na mapi. I u vezi toga ne moramo direktno da citiramo nekog političara iz SDA, dobro će doći i komentar analitičara Seada Numanovića koji se tiče Bećirovića i pomenutog samita, odnosno nepostojanja BiH ni na njegovim marginama: "On (tj. Bećirović) je i njih uspio iznervirati i zatvoriti sva velika vrata i u toj instituciji! Ali kako se niko drugi nije našao u glavnom gradu Turske. Samit nije samo paradiranje političara. To je tek ceremonijalni dio. On je neuporedivo više! Evo, dok tipkam ovaj tekst, stiže objava da su dogovoreni inicijalni poslovi vrijedni 50 milijardi evra! Naravno, ni tu nas nema! Ako i mogu, a odista ne mogu, razumjeti kako se predsjedavajući Predsjedništva BiH nije našao ni na marginama samit, a toliki drugi, a među njima i veće ublehe od Bećirovića, jesu, kako nam se ovo desilo?! Kako se desilo da u završnoj deklaraciji nema BiH. Dobro, neko će reći, NATO se mijenja. Ni deklaracije nisu što su nekada bile. Ali NATO nije 'presvukao kožu'. Nije se iz temelja promijenio! Presedan da BiH nema u završnom aktu NATO-a trebao bi biti zvono za neprestanu uzbunu u Sarajevu!"

Dva su ovdje naročito indikativna momenta. Najprije, pominjanje novca; ako je NATO nekad i bio "lijeva ruka Boga", Trampa sada očigledno zanima samo "desni džep". S tim je povezana i očita već mnogo puta iskazana frustracija sa uspješnim lobiranjem Republike Srpske u posljednje vrijeme što se pokazalo kroz ukidanje sankcija Dodiku, ali i neke druge poteze. Otud i poziv na zvono za uzbunu. Ne mora takav poziv biti loša stvar, ali povod za uzbunu bi ponajprije trebala biti ideja da se postigne neki interni dogovor, a ne da se vječno prate geopolitički valceri velike braće i ostalih ovakvih ili onakvih pokrovitelja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.