Kružni tok bez izlaza

Na raskoraku između monumentalnih projekata i realnog života stoji pompeznih 1,7 miliona koje grad Banjaluka izdvaja za bronzani spomenik, visok čak osam metara, knezu Lazaru usred kružnog toka kod "Lesnine".

Taj iznos direktno udara u oči stanovnika grada na Vrbasu, gdje se polako uništava sve što je vrijedjelo i po čemu je nekada bio prepoznatljiv. Nije sporno podizanje spomenika. Sporno je kada sve što zaslužuje da bude u prvom planu pada u zaborav. Godina je 2026, a pojedina naselja nemaju kanalizaciju i rasvjetu. Lakše je trošiti na grandiozne maštarije i divlju gradnju pa ubjeđivati narod da novca nema za bolje uslove.

Skoro dva miliona iz budžeta, kao da ne postoji ništa preče. Kao da se narod ne guši u smeću, poskupljenjima, gužvama i kraterima po ulicama. Zašto je spomenik važniji od ulica potopljenih mješavinom kišnice i fekalija?

Tamo gdje roditelji u nedogled čekaju mjesto u vrtiću, gdje poslije jače kiše klizište nastane, čopori pasa i lisice trče u naseljima, a građani prijete protestima zbog loših puteva, tamo je Banjaluka. Tamo su Banjalučani koji imaju lijepe kadrove za mreže i bijeli beton, ali i tešku svakodnevicu jureći za posljednjim mjestom na neustavno naplaćivanom parkingu ili vazduhom koji nema štetne čestice zimi. Građani su ti koji ovaj grad čine velikom porodicom, dok on za njih nema veliko srce.

Niko razuman ne spori značaj istorijskih ličnosti, niti potrebu da grad njeguje kulturu sjećanja. Ipak, grad koji ne može riješiti osnovne komunalne probleme teško da će ikada objasniti zašto je spomenik preči od života dostojnog čovjeku. Teško da bi knez Lazar bio ponosan, jer se njegovo ime koristi kao opravdanje što cijenu skupog metala plaćaju i oni koji skupljaju potpise da im djeca bezbjednije dođu do škole.

Za još jednim ukrasom na kružnom toku niko ne bi žalio kao za posječenom, navodno jednom, vrbom i ostalim stablima i zovama nazvanim korovom. Džaba šetalište ako će ljeti svi hodati kao po tavi, jer je neko smislio da uz sloj betona nikome nije potreban debeli hlad.

Građanima u prvom planu neće biti sjaj metala, već bačeni milioni, ali turiste će kod "Lesnine" uskoro pozdravljati Lazar Hrebeljanović, koji će, kako je krenulo, stići prije nego što na obližnjoj autobuskoj stanici bude zamijenjeno staklo razbijeno prije više od dva mjeseca.

Raspisivanje tendera nakon naručivanja i izrade spomenika pada u sjenu među svim mukama s kojim građani kubure. Nemanje novca u budžetu i dizanje kredita za sanaciju igrališta toliki je apsurd da vjerovatno većina ljudi nema energije da se iznenadi. Para za spomenik ima, a za plate vaspitača nije bilo, pa je čudno što svi odoše "vani".

Najveći grad Srpske ušao je u kružni tok, a isključenje se ne nazire dok pare iz budžeta ne parkiraju tamo gdje su najpotrebnije, za dobrobit i korist naroda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.