Krivine smrti

Tragedija u kojoj su na takozvanoj "krivini smrti" nastradali Stefan, Nikola i Luka još jednom je pokazala koliko je pogubna kombinacija loše putne infrastrukture, neiskustva mladih vozača i moguće neprilagođene vožnje. Nije ovo prva nesreća na toj dionici i mještani naselja gdje se sve desilo godinama upozoravaju, pričaju o krivini koju niko ozbiljno ne shvata, dok se ne desi najgore.

Apeli za postavljanje ležećih policajaca, zaštitne ograde ili bar ozbiljnije kontrole brzine ostajali su bez odgovora. Koliko još ljudi mora stradati da bi ta kobna krivina, ali i sve slične njoj na našim putevima bile ozbiljno analizirane, da bi bili postavljeni ležeći policajci, znakovi upozorenja, ograde pored kanala? Godinama se govori, upozorava, ali reakcije su uvijek zakasnjele - kad je već prekasno. Upravo zato su mnogi izgubili povjerenje. Jer previše puta su institucije bile gluve na vapaje. Svaka nova nesreća na tom mjestu nije samo slučajnost, već je to posljedica nečinjenja i naših postupaka i loših odluka.

Ova tragedija treba da bude posljednje upozorenje vozačima, posebno mladima, da vožnju prilagode uslovima na putu, ali i nadležnima koji uporno zatvaraju oči pred očiglednim opasnostima. Citat koji odzvanja u ovakvim trenucima dolazi od filozofa Artura Šopenhauera, koji je rekao: "Život se ljulja kao klatno između bola i dosade". Nažalost, za ove momke, klatno života je stalo u trenutku bola i prekinuto je nemarom, impulsivnošću, ali i sistemskim propustima.

Još je veći problem što na našim uglavnom lošim putevima brza vožnja, naročito među mladim i često neiskusnim vozačima, uz neodgovorno ponašanje prerasta u obrazac koji odnosi previše života. Osjećaj "nepobjedivosti" koji mnogi imaju kada sjednu za volan, pri tome ne mareći za umor ili činjenicu da su popili koju više, recept je za katastrofu, ali to oni koji treba da vide uopšte ne primjećuju. To ne primjećuju ni država, ni opštine, ni putna preduzeća, inspekcije, ali i svi oni koji godinama znaju da je neka dionica opasna, ali ne rade ništa. Samo nakon smrti, nakon medijske pažnje, pojave se saopštenja, obećanja i potom opet ćutanje pa sve iz početka. Potom kada sve bude zaboravljeno, opet niko ne vidi puteve pune rupa, neosvijetljene kolovoze, crne tačke i razne "krivine smrti". Ali se zato ne zaboravlja gdje da budu stavljeni radari, da bude prikupljeno što više novca od kazni. Bezbjednost se ne gradi na kaznama, već na sprečavanju da se desi nesreća i preventivnim akcijama upoznavanja mladih i drugih vozača sa bezbjednom vožnjom, ispravkom "krivina smrti" i crnih tačaka.

Za crne tragedije na putevima svi smo pomalo krivi, okolina, sistem. Odgovornost je kolektivna, od svakog pojedinca iza volana pa do institucija koje ignorišu opasnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.