Korupcija i volja građana

Hapšenje predsjednika Srpske demokratske stranke (SDS) Milana Miličevića zbog sumnje da je učestvovao u kupovini odbornika Skupštine opštine Teslić ponovo je otvorilo pitanje borbe protiv korupcije u Republici Srpskoj, ali i neka druga, kao što su podrivanje volje građana. Ovakve akcije i optužbe nas tjeraju da se zapitamo da li živimo u sistemu u kojem volja građana nije bitna, već jedino moć i novac te da "para vrti gdje burgija neće".

Borba protiv korupcije, ako je iskrena, zaslužuje punu podršku javnosti i ima ogroman značaj, naročito kada su u pitanju visoki politički funkcioneri. Uspješno i pravedno društvo može se graditi samo na povjerenju u institucije i uvjerenju da niko nije iznad zakona. Građani moraju znati da pravna država funkcioniše i da privilegovani status ne postoji, bez obzira na političku ili neku drugu moć i stranačku pripadnost. Posebnu težinu u ovom slučaju ima okolnost da se sumnje odnose na trgovinu odbornicima, pojavu koja direktno podriva volju građana izraženu na izborima. Jer kada novac i politički pritisci odlučuju ko će formirati vlast, a ne glasački listići, tada smo debelo izašli iz demokratije i ušli u sistem vladanja moćnika s novcem. Takvi procesi urušavaju temeljne vrijednosti društva i šalju opasnu poruku da se sve može kupiti.

Zato borba protiv političke korupcije ne smije biti ni selektivna ni površna, već mora biti dosljedna, zakonita i temeljna s ciljem da odgovorni budu kažnjeni, a ne samo poslata poruka u medijima. Istražni organi moraju se voditi poznatom rečenicom Martina Lutera Kinga da "nepravda bilo gdje predstavlja prijetnju pravdi svuda". Ako institucije selektivno primjenjuju zakon, ili se pravda koristi kao sredstvo obračuna, onda nismo na putu pravde, već opasne političke manipulacije. Miličević je već ranije bio suočen s optužbama pa oslobođen zbog nedostatka dokaza. Ukoliko se i ovaj postupak završi bez pravosnažne presude, moraćemo postaviti pitanje da li smo svjedoci stvarne borbe protiv korupcije ili ponavljanja obrasca u kojem se spektakularna hapšenja završavaju bez epiloga. Takva praksa obesmišljava rad istražnih organa i baca sumnju na političku instrumentalizaciju pravosuđa, a ceh plaćaju građani. Kada optuženi završe na slobodi, javnost s pravom treba da pita da li je riječ o neznanju, nemaru ili nečemu trećem? Sve opcije su podjednako opasne, jer ako institucije postanu alat za disciplinovanje, a ne za pravdu, šteta je za cijelo društvo. Osim po pravosuđu i pravdi ovakva praksa udara i po džepu građana, jer troškove istraga, suđenja i eventualne odštete snose isključivo poreski obveznici. Zato je ovo i test za institucije da pokažu da nisu samo instrument sile, već i nosioci pravde. Sokrat je davno rekao: "Najgora nepravda je glumiti da si pravedan, a ne biti."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.