Kolektivni neuspjeh

Dvije godine je prošlo od televizijske premijere domaće serije "Znam kako dišeš", a početkom ove gledali smo i "Adolescenciju", "Netfliksovu" dramu na istu temu, ali sve su to bili pucnji u prazno, jer je sve izvjesnije da nismo naučili lekciju.

U slučaju iz Mrkonjić Grada lanac "loših đaka" je poduži, od kompletnog društva koje je podbacilo do same djece i roditelja. Po ko zna koji put u javnosti se otvara pitanje vršnjačkog nasilja, ali se mediji uglavnom bave posljedicama i zgražavanjem nad fotografijama sa modricama na tijelu.

O prevenciji i edukovanju mladog naraštaja i dalje govorimo sporadično i površno. A upravo ta tišina omogućava da problem raste i da eskalira u nekom od školskih hodnika.

Vršnjačko nasilje nije prolazna faza i ne može da se "iskorijeni" tek tako, čak i kad (ako) se utvrdi činjenično stanje u konkretnom slučaju koji je uznemirio javnost u Srpskoj.

Ono je signal da nešto ozbiljno nedostaje u našem odnosu prema djeci, prisutnost, razgovor i spremnost da reagujemo. Nasilje se hrani ignorisanjem, a slabi onda kada dijete zna da ga neko čuje i razumije. Trebamo svi kolektivno da se prisjetimo toga svaki put kada nakon posla odlučimo da ne posvetimo dovoljno pažnje našoj djeci.

Kampanje o prevenciji su, naravno, potrebne i treba da ih ima bez obzira na (uglavnom) jalov učinak. Međutim, svako od nas bi trebalo da pravi svoje mini-porodične kampanje, jer bi prevencija trebalo da krene prvenstveno iz kuće i to razgovorom.
Pravovremeno slušanje, uočavanje promjena u ponašanju i stvaranje sigurnog prostora da dijete nauči da kaže "bojim se" ili "trebam pomoć". To je siguran recept,  a učinak će biti bolji od bilo kakve reklame na TV-u.

Škole moraju imati jasne procedure i dovoljno stručnog kadra, a roditelji moraju biti partneri, naročito oni čija su djeca nasilnici. Jer nasilje ne nestaje samo od sebe, nestaje kada odrasli preuzmu odgovornost.

Najvažnije je da djeci pokažemo da nisu sama, a to možemo samo pravovremenim reagovanjem prije nego što se problem pretvori u traumu. Zato smo u Mrkonjiću i te kako podbacili, i kao društvo i kao roditelji.

Slučaj u Mrkonjić Gradu, gdje je nasilje trajalo više od godinu i po bez adekvatne reakcije institucija, jasno pokazuje kako ignorisanje i odlaganje odgovornosti dovode do eskalacije. Potrebno je hitno jačanje protokola u školama i obuka nastavnika za rano prepoznavanje znakova nasilja, jer samo tako možemo spriječiti da se slični slučajevi ponavljaju. Na kraju, svako od nas mora da se zapita, da li smo danas učinili dovoljno da naša djeca osjete da su zaštićena i voljena?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.