Kamenovanje pravde

Kada je arhiđakon Stefan izveden pred Sinedrion, nije mu suđeno zato što je iznio laž, niti zato što su njegove tvrdnje bile činjenično pogrešne. Suđeno mu je zato što je govorio istinu koja je podrivala autoritet jedne druge, institucionalizovane i samodovoljne "istine". Njegovo dugo i argumentovano izlaganje, zabilježeno u Djelima apostolskim, nije izazvalo potrebu za kontraargumentom, već bijes; nije izazvalo djelotvornu raspravu, već kamenovanje. Taj trenutak ostao je jedan od najranijih i najjasnijih biblijskih primjera osude prava na istinu.

Sinedrion je bio nemilosrdni čuvar dogme, a ne sud pravde. On nije utvrđivao šta je istinito, već šta je dozvoljeno misliti i govoriti. Stefan nije osuđen zato što nije bio u pravu, nego zato što je bio opasan po monopol nad istinom. Upravo tu se rađa arhetip institucije koja kažnjava misao - ne radi zaštite istine, već radi zaštite poretka.

Sinedrion je do danas ostao metafora moći koja sudi unaprijed; gdje je presuda poznata prije rasprave; gdje institucionalna nepravda dobija zajedničku formu zakona, nauke ili morala; gdje suđenje ne traži istinu, već jeres koja dovodi u pitanje zvanični narativ; gdje se proganja mišljenje koje ugrožava postojeću hijerarhiju.

Centar moći

Kada se kaže da o nečemu odlučuje Sinedrion, to obično znači da postoji nevidljivi centar moći koji odlučuje o tome ko je u pravu, a ko nije; da se moral i istina monopolizuju; da se nosioci različitog mišljenja tretiraju kao krivci, a ne kao sagovornici.

Taj obrazac se u različitim istorijskim oblicima ponavljao kad god je vlast pokušavala da svoju istinu pretvori u nedodirljivu dogmu, a neslaganje tretira kao zločin. Dosljedno su ga slijedili i fašisti i komunisti. Danas ga sve više primjenjuje i aktuelni militantni liberali političkog Zapada. Tipičan eksponent te političke filozofije je visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH.

Zato nije slučajno što je u savremenom kontekstu jednoj takvoj "istini" zasmetalo i to da 9. januar - dan arhiđakona Stefana - bude Dan Republike Srpske. Simbolika tog datuma u srce ubada savremene neoliberalne ratnike koji ne mogu da podnesu da pravo na istinu ima iko drugi, osim njih. Oni ne znaju da je istina obaveza savjesti srpskog naroda, koja je za vječnost usađena u njegovu dušu kroz Svetosavski i Vidovdanski zavjet.

Još radikalniji primjer nalazimo u postupanju Sinedriona nakon Hristovog vaskrsenja, kada starješine naroda, suočene sa nepobitnim činjenicama, ne pokušavaju da ih opovrgnu, već ih kriminalizuju kroz organizovanu laž. Istina se ne demantuje - ona se stavlja van zakona. Ovdje Sinedrion definitivno postaje aparat za kontrolu smisla.

Taj momenat je ključan: Sinedrion nije negirao činjenice zato što ih nije poznavao, već zato što su one podrivale njegov autoritet. Istina je morala biti proglašena nedopustivom, a laž legalizovana radi "višeg cilja". Tako se rađa model vlasti u kojem institucija ne traži istinu, već je proizvodi; ne štiti pravo, već sopstveni kontinuitet.

Ovaj obrazac slijede i inkvizicijski sudovi. Sinedrion kao i inkvizicijski sudovi nisu bili sudovi istine, već sudovi straha. Prvi je osudio Hrista ne zato što je kršio Zakon, nego zato što je njegova istina razobličavala licemjerje religijske elite; drugi je spaljivao jeretike ne zato što su bili u krivu, već zato što su mislili slobodno. I jedan i drugi nisu branili vjeru, već vlast nad vjerom, ne Boga, već instituciju. Kada istina postane prijetnja poretku, sud prestaje da traži dokaze i počinje da traži žrtve - a upravo tu počinje i Sinedrion i inkvizicija, kao trajni simboli pravde koja je izdala svoju svrhu.

Upravo taj model prepoznaje se i u savremenoj praksi institucija u Bosni i Hercegovini, prije svega u odlukama Ustavnog suda BiH koje se odnose na imovinu Republike Srpske. Iako je ustavni tekst jasan u pogledu nadležnosti i strukture države, sud svojim presudama sistematski uvodi novu "ustavnu istinu" koja ne proističe iz slova Ustava, već iz njegovog politički poželjnog tumačenja. Kao i kod Sinedriona, činjenice nisu sporne - sporno je ko ima pravo da im da konačno značenje.

Još je Čerčil govorio: "Ako se činjenice ne slažu sa mojim stavovima - tim gore po činjenice."

Proglašavanjem imovine Republike Srpske "državnom", suprotno ustavnom poretku, Ustavni sud BiH više ne djeluje kao tumač Ustava, već kao njegov korektor i tvorac. Pravo se ne čita, već preoblikuje; Ustav se ne primjenjuje, već prevazilazi. Na taj način sud prestaje biti pravna institucija, a postaje normativni organ, koji, poput Sinedriona, propisuje dozvoljenu istinu. Sud se ne ponaša kao arbitar, već kao čuvar dogme, a pravo se koristi kao instrument disciplinovanja.

Obrasci

Isti obrazac vidljiv je i u zabrani naučnog, pravnog i javnog preispitivanja jedne sudske kvalifikacije o Srebrenici. U svim društvima koja sebe smatraju demokratskim, istorijske interpretacije se raspravljaju, a sudske presude analiziraju. Naučna kritika nije krivično djelo. Ovdje se, međutim, sudska odluka proglašava dogmom; preispitivanje se kriminalizuje, a argumente zamjenjuje službeni narativ vladara.

U presudama Suda BiH zbog "nepoštovanja odluka visokog predstavnika", Sinedrion je još vidljiviji. Sud BiH postaje instrument, a ne arbitar. On ne sudi o istini ili laži i ne štiti javni red. On štiti autoritet jedne ličnosti koja nije demokratski izabrana, nije odgovorna građanima BiH i djeluje iznad Ustava, parlamenta i javne rasprave. Njegove odluke imaju snagu zakona, nisu podložne ustavnoj kontroli i ne trpe preispitivanje. Sudska vlast tu više ne sankcioniše protivpravno djelovanje, već odstupanje od propisanog narativa. Istina se ne brani dokazima, već kaznama; ne argumentima, već autoritetom.

Zato otpor takvom sistemu nije napad na pravo, već njegova odbrana. Kao što Stefan nije napao Zakon, već zloupotrebu Zakona, tako i kritika visokog predstavnika, Ustavnog suda BiH i Suda BiH ne znači negiranje ustavnosti i zakonitosti, već odbijanje da se prihvati institucionalizovana laž kao pravna istina.

Kao što je Sinedrion osudio arhiđakona Stefana jer je podsjetio da Bog nije zatočen u hramovima i institucijama, tako se i danas kažnjava svako ko podsjeti da pravo nije vlasništvo sudova, niti istina vlasništvo međunarodnih predstavnika. Od kamenovanja do sudskih presuda, obrazac je isti: institucija koja sebe proglasi čuvarem istine vrlo brzo postaje njen najveći protivnik.

Zato arhiđakon Stefan i dalje ostaje opasan simbol. Ne zato što podstiče sukob, već zato što razobličava lažnu neutralnost moći. On podsjeća da pravo na istinu prethodi svakoj presudi, da je starije od svakog suda i da ne može biti ukinuto dekretom. Upravo u tom podsjećanju leži razlog zbog kojeg je i danas nepoželjan - i kao praznik, i kao simbol, i kao istina.

E baš zato, Srbi treba da ga vječno proslavljaju.

Poslanici u Skupštini 9. januara 1992. godine, vjerovatno, nisu bili svjesni zbog čega je Gospod zanavijek spojio Svetog arhiđakona Stefana sa Republikom Srpskom. Godinama kasnije ta Božja promisao se projavljuje kao poziv srpskom narodu da, i po cijenu stradanja, poput Stefana, brani istinu i suprotstavi se svim oblicima sinedrionskih presuda.

Sinedrion je kamenovao Stefana jer je odbio da se odrekne istine u korist institucije. Politička elita liberalnog Zapada danas kažnjava čitavu Republiku Srpsku jer odbija da se odrekne krvavo stečenog ustavnog prava u korist nametnute dogme. Razlika je samo u metodi, ne u suštini: nekada je letjelo kamenje, danas lete presude. Ali meta je ista - pravo na istinu. Kada sud postane vlasnik istine, a ne njen sluga, pravo umire, a moć ostaje jedini argument. I to je trenutak u kojem svaka institucija, ma kako se zvala, prestaje biti sud i postaje Sinedrion. E neće moći - snažno odgovara rasviješćeni srpski narod.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.