Kad slavine utihnu

Nekome ljeto donosi radost, a nekome osjećaj preživljavanja u pustinji. Prvi ozbiljniji toplotni talas svake godine donosi istu priču. Česme presuše, restrikcije postanu pravilo, a ljudi se snalaze kako znaju i umiju.

Dok nadležni krivca vide u "neracionalnoj potrošnji", Banjalučanima nad glavama i dalje visi problem dotrajale i preopterećene vodovodne mreže, za koju mještani pojedinih naselja tvrde da je stara i više od pola vijeka. Takva mreža teško da će pratiti rast broja stanovnika.

Nezadovoljstvo građana kojima je najavljeno da vode neće biti od 18 časova do osam ujutru ne može biti manje od temperature koja ovih dana prži asfalt. Ako se vanredna situacija proglašava iz godine u godinu, onda ona više nije vanredna, nego očekivana. Nije sporno da se radi na projektima poput sistema "Tunjice 1 i 2", ali onima koji svakog ljeta pune kante i prilagođavaju život restrikcijama teško je objasniti zašto su rješenja počela stizati tek kada je problem odavno postao hroničan. Ako je jasno da problem nije nov, zašto grad ne obezbijedi cisterne vode umjesto da očekuje od građana da sami snose takav udar po džepu ili da čekaju kraj radova?

Građani, izgleda, traže čuda. Traže da voda ne bude lutrija koja zavisi od vremena ili sreće da žive nekoliko metara niže od komšije. Domaćinstva 14 sati ostaju bez elementarnih uslova, pa i mogućnosti puštanja vode u toaletu gdje bi trebalo da se podrazumijevaju, a ne da su privilegija.

Oni kojima radni dan ne završava u 16 časova ostaju bez mogućnosti osnovne higijene po povratku kući. Ko rano rani, ni dvije kapi vode ne grabi, a zube, po svemu sudeći, pere flaširanom vodom. U teškoj situaciji su i domaćinstva s novorođenčadima, jer njihove potrebe ne prate rasporede restrikcija. Nemaju svi ni klima-uređaje, pa je hladan tuš često jedini spas. Stariji ljudi na selima ulažu vrijeme i trud u svoje bašte. Zalijevanje nije hir i suludo je očekivati da neko sa skromnom penzijom plati cisternu vode ili mirno gleda kako mu suša uništava usjeve. Ne može ni svaki roditelj platiti ljetovanje, pa djetetu napuni bazen u dvorištu u kojem ista voda uz hemijska sredstva ostaje nekoliko sedmica, pa i čitavu sezonu.

Lako je prstom pokazati na bazene i bašte, ali je teže objasniti zašto vodovod u gradu sa više od 180.000 stanovnika nije sposoban da izdrži ono što se svakog ljeta unaprijed zna da dolazi.

Posljedice problema u banjalučkom vodovodu često snose i stanovnici Laktaša koji se snabdijevaju vodom iz istog sistema. Mještani Slatine, Trna, Jablana i okoline i dalje pamte višemjesečne restrikcije pretprošlog ljeta. Voda i kad bi došla dugo nije ličila na pitku.

Nerealno je građanima sugerisati da sami traže alternative, dok istovremeno plaćaju vodu koju često ni ne dobiju kako treba. Osnovni uslovi za dostojanstven život ne bi smjeli zavisiti od improvizacije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.