Jedini

Film "Jedini" Denisa Bojića prikazan je premijerno u srijedu naveče banjalučkoj publici, a u sali kina "Palas" tražila se "maramica više" jer većina nije mogla, a nije ni pokušavala, da zadrži suze.

Kome priča o Velinku Trbiću, najtežem ratnom vojnom invalidu iz redova Vojske Republike Srpske, čovjeku koji je na početku rata prošao strahote logora na stadionu Poleta u Brodu da bi se po oslobađanju ponovo našao na ratištu gdje je u februaru 1995. godine pogođen snajperskim hicem zbog čega je ostao doživotno nepokretan, nije izazvala baš nikakvu emociju, taj i takav teško može da se svrsta u kategoriju patriota i rodoljuba. Kraj priče.

I to je jedna strana ploče. Na njoj su još i ljudi poput Bojića, nema ih mnogo, ali on se svakako najviše ističe posljednjih godina. Ljudi koji su spremni da tri decenije nakon rata život posvete misiji, misiji očuvanja sjećanja i borbe za istinu o događajima u Bosni i na Balkanu tokom prve polovine devedesetih. Koliko god je fenomenalno što je priča o Velinku zabilježena na filmu, toliko je katastrofalno što za njegovu sudbinu do ove srijede nije znalo ni, usudiću se da kažem, deset odsto stanovništva ove Republike.

Ovih dana mnogo se priča o tekstu u "Vašington tajmsu" u kojem je navedeno da "Srpska zaslužuje nezavisnost". Otvorene su polemike o tome da li je došlo vrijeme za promjenu narativa na Zapadu o Srbima kao lošim momcima, postavljaju se pitanja da li će končano biti promijenjena užasna slika o nama koja je građena godinama i sve što ide uz to...

I tačno je, medijski rat Srbi su izgubili još devedesetih, a i danas trpe posljedice tog poraza. Sada je na sceni laktanje za taj uzurpirani prostor što je rabota koja može, a i ne mora polučiti kvalitetne rezultate. Svakako ne treba odustajati i valja koristiti svaku priliku. 
Ali, ako su bošnjačke i albanske pare i lobisti krivci za to što se dešavalo, niko nam, osim nas samih, nije kriv što mi sami nismo vodili računa o ljudima poput Velinka Trbića i što je tek sada o priča o njemu ispričana kroz jedan masovni medij kao što je film.

I tu dolazimo do druge strane ploče i ključnog pitanja koliko ova država, sistem, društvo u cjelini, vodi računa o onima koji su ovu državu i njen narod branili i, u konačnici, odbranili.

Kada čovjek pogleda film "Jedini" i čuje dodatne detalje priče o Velinku Trbiću zaključi da ono što je urađeno - nije dovoljno. I nikada neće biti. A ti ljudi ne traže mnogo, a mnogi od njih ne traže ništa. Samo poštovanje. I nezaborav.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.