Islamska država u BiH

Alija Izetbegović, kao izazivač nepotrebnog i krvavog građanskog rata u BiH, još je sedamdesetih godina prošlog vijeka napisao "Islamsku deklaraciju" kao politički i nacionalni program muslimana ne samo u BiH. Alija piše: "Nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija/prvi i najvažniji zaključak jest – zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema/islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast". Ovo niko od bošnjačkih prvaka, ne samo političkih, nego i vjerskih, medijskih i svih drugih nikada nije demantovao niti se odrekao Alijinih teza. Naprotiv. Svakodnevno, bez razlike, stalne prijetnje, korištenje neustavnih institucija kao oružja protiv Republike Srpske, ali i mira u BiH, odlika su bošnjačkih htijenja prije, za vrijeme i poslije rata u BiH.

To potvrđuje i Tarik Kulenović u svojoj doktorskoj disertaciji  "Politički islam". Pišući o Aliji Izetbegoviću, Kulenović konstatuje: "Zapanjuje njegova realnost misli i utemeljenost prosudbe, kao i stav prema idealu islamske države. Izetbegović naime smatra da islamska država nije moguća bez islamskog društva, odnosno da je ostvariva samo tamo gdje su muslimani apsolutna većina stanovništva." Zanimljiv je i predgovor te knjige koji je napisao dr Enes Karić, polaznik  Gazi Husrev-begove medrese, Fakulteta islamskih nauka i Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Postdiplomske studije iz filozofije završio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, doktorirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, inače je profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, koji piše kao o najboljoj knjizi na tu temu: "Djelo daje temeljit i svrhovit prikaz nastanka, te potom razvoja političkih strujanja, pokreta, ideja, nazora, shvaćanja, nastupa i realiziranja muslimanskih i islamskih, eminentno političkih, a to u bitnome znači ideoloških projekata u kojima se islam sagledava, crpi, tumači, elaborira, kontekstualizira kao jedan snažan simbolički, vjerski i društveni resurs, te se potom kao pokret nastoji realizirati kao jasna definirana politička svrha, kao politička ideja ili skup političkih ideja, a kao politička platforma i ideologija u širokim vremenskim i geografskim prostranstvima muslimanske savremenosti i modernosti." Karić piše još i ovo: "Pojam islam, termin islam, simbol islam u muslimanskim zemljama igra ulogu kakvu igra pojam narod ili pojam građani u zapadnim demokratijama." A Kulenović u uvodu piše: "Islamisti smatraju kako šerijat (islamski vjerozakon) mora biti osnova za sve zakone u društvu. Konačni cilj islamista političke je naravi. Riječ je o osvajanju/preuzimanju vlasti u društvima u kojima djeluju i/ili oblikovanju društva prema njihovom ideološkom modelu, onom dakle koji tumači i koristi islam kao religiju. Islamizam stoga, osim kao političku ideologiju, promatramo i kao moderni muslimanski identitet, kolektivni i individualni, koji je najvidljiviji u političkoj i kulturnoj sferi muslimanskih društava, ali i muslimanskih zajednica u nemuslimanskim društvima." 

• Islamizacija muslimana-Bošnjaka

Cilj Alije Izetbegovića je bio islamizacija muslimana u BiH, pa zato i nema ništa nejasno ili skriveno u zalaganju nastavljača Alijinog djela, njegove muslimanske Stranke demokratske akcije i sina mu Bakira. Ili pak u zalaganju građanista u SDP-u, njihovoj Našoj stranci Sabine Ćudić i Predraga Kojovića, Demokratskoj fronti Željka Komšića. Nema razlike kako to konstatuje i Dževad Galijašević, jedan od ponajboljih poznavalaca htijenja bošnjačke elite – vjerske, političke, medijske, NVO, portala, čaršije.  "Islamska deklaracija je program ponikao iz dubine Muslimanske braće, to je artikulacija tih ideja i postala je sastavni dio nacionalne politike u Sarajevu. Islamska deklaracija je politička agenda svih bošnjačkih partija bile one u 'zelenoj' ili 'crvenoj' koloni. Temeljnih razlika između SDP i SDA u odnosu prema hrišćanima nema. Bošnjaci se nikada neće odreći Islamske deklaracije", pojašnjava Galijašević.

Zato se po njemu SDA zalaže za rušenje Dejtona, jer je to ludačka košulja, nude svoje usluge stranim namjesnicima u rušenju Dejtonskog ustava BiH. Stvarni cilj je ukidanje Republike Srpske, njenog imena i formiranje šerijatskih regija, gdje nema Republike Srpske i Srba. Po islamu, BiH još uvijek spada u "Kuću rata" (Dahr el Harb) što podrazumijeva sve nacije i teritorije koje nisu pod kontrolom muslimana i koje su van domašaja šerijata. Cilj islamistički orijentisanih muslimana na kraju je živjeti u jednoj državi sa šerijatskim zakonom. Politički islam je krajnja posljedica takve ideje, te se u političkom islamu islam instrumentalizuje u političke svrhe želeći pokoriti sve nemuslimanske narode i države s kojim su u vječnom sukobu. Otuda i višegodišnje prijetnje ratom upućivane od strane političkog Sarajeva, bez obzira da li ih izgovaraju Bakir Izetbegović ("neću dozvoliti genocidašima nijedan pedalj BiH" jer su "Srbi loš narod") ili Zukan Helez i brat mu Ramo Isak. Jezik mržnje u obrazovnim programima i pozivi muslimanskih velikodostojnika proizveli su međunacionalne podjele veće nego na početku poslijeratnog perioda. Ne zaboraviti kako je sadašnji reis Kavazović vodio harangu u zapadnoevropskim zemljama ("nećete valjda dozvoliti da vam Vlah bude načelnik Srebrenice"). Njegov prethodnik Mustafa Cerić ("Turska je naša mati") bio je još jasniji, pozivajući Harisa Silajdžića da napiše novi Ustav BiH bez entiteta, pokoravajući hrišćane onako kako je to činio i turski sultan Mehmed Osvajač. Ne znam da li to podrazumijeva odsijecanje hrišćanskih glava i kršenje obećanje da će ako mu  se preda, poštedjeti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji je ženidbom sa srpskom princezom Jelenom Branković postao i srpski despot. Kao što danas bošnjački političari krše datu riječ odustajući od sporazuma postignutog u Laktašima kojim je BiH mogla krenuti naprijed u razvoju i evropskim integracijama. Ili onako kako je prekršena data riječ predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije, tadašnjeg ministra spoljnih poslova BiH. Te 2013. godine Republika Srpska je imala dogovor sa ruskim GASPROMOM, da u sklopu projekta "Južni tok" izgradi gasovod od granice BiH-Srbija, pa sve do Novog Grada, uz izgradnju dvije gasne elektrane-toplane u Banjaluci i Prijedoru. Gasovod kroz Republiku Srpsku bio bi snažan impuls za ekonomski razvoj i privlačenje stranih investitora. Federacija BiH na čelu sa SDP-ovom Vladom, sprečavala je dogovor ne dajući saglasnost da cijev gasovoda prođe ispod Drine, pa je Lagumdžija došao kod Milorada Dodika, tadašnjeg i sadašnjeg predsjednika Republike Srpske i SNSD-a čiji je član bio i Nebojša Radmanović, član Predsjedništva BiH. Bio sam prisutan kada je Lagumdžija ponudio da  Predsjedništvo BiH donese odluku o pristupanju projektu transporta prirodnog gasa iz Azerbejdžana (transjadranskog gasovoda i jadransko-jonskog gasovoda, poznatih kao TAP i IAP) preko Grčke do Italije, a zauzvrat će Bošnjaci dozvoliti izgradnju gasovoda iz Srbije za Republiku Srpsku. Dodik i Radmanović su se složili, pa je Lagumdžija odletio na potpisivanje memoranduma sa Albanijom, Crnom Gorom i Hrvatskom. Kada je na Savjet ministara u Sarajevu došao zahtjev Republike Srpske za izgradnju gasovoda iz Srbije u Srpsku, Savjet ministara je zatražio mišljenje Nikšićeve Vlade FBiH, koji je odgovorio da to ne mogu odobriti,  jer to nije predviđeno prostornim planom FBiH. Data riječ njima nije bila obaveza, ali im je propao vjerolomni plan, pa nemaju gasovod i dalje zavise od dobre volje organa Republike Srpske da im propuštaju gas do Sarajeva i Zenice za grijanje i industriju. Uz to ga dobijaju po povoljnoj cijeni koju Dodik isposluje sa ruskim rukovodstvom. To im ne smeta, ali zato bjesomučno odapinju strijele na Rusiju i njen navodno "maligni uticaj u BiH".  Uzgred da kažem da su obje Nikšićeve vlade nezakonite i neustavne. Ona prva od 2010-2014. nije potvrđena dovoljnim brojem glasova u Vijeću naroda FBiH, a ova sadašnja je formirana djelovanjem zlog i pakosnog bivšeg američkog ambasadora Majkla Marfija i njegovog sluge Kristijana Šmita, lažnog visokog predstavnika koji je na 24 sata suspendovao Ustav FBiH, da bi Nikšićeva Vlada bila izabrana sa jadnim Malim Dinom i zna se kakvim Fortom. Kakvo poniženje, ali su bošnjački političari baš onako podanički, bez ikakvog stida potvrdili ono što je Konaković javno rekao – veži konja gdje ti aga kaže. Za njih su  Marfi i Šmit današnje age. Vraćaju pusto tursko kada su hrišćani bili sirotinja raja bez ikakvih prava i bez saveznika.   

• Oprez i odgovornost

Politika zapadnih zemalja bila je saveznik muslimanskih ciljeva u BiH, da bi time prali savjest zbog tlačenja muslimana širom svijeta. Svih trideset poslijeratnih godina nakon zaključenja Dejtonskog sporazuma obilježeni su protivpravnim i samovoljnim djelovanjem visokih predstavnika (četvorice Germana, računajući i samozvanog prevaranta Kristijana Šmita) potpomognutih izmišljenim Savjetom za implementaciju mira u BiH, bez ikakvog osnova u Dejtonskom sporazumu i njegovih jedanaest aneksa. Oduzimanje dejtonskih nadležnosti Republici Srpskoj i ponižavanje Hrvata u FBiH,  unakazilo je Dejtonski sporazum, a pogotovo dva njegova aneksa, Aneks 4 -  Ustav BiH i Aneks 10 – Sporazum o sprovođenju civilnog dijela mirovnog rješenja, što je BiH dovelo u stanje raspada.  

Razumljivo je što Milorad Dodik upozorava na oprez  i traži odgovornost svih srpskih predstavnika prema namjerama političkog Sarajeva u udruženom zločinačkom poduhvatom sa Bajdenovom administracijom i Briselom, u pokoravanju Republike Srpske radi prihvatanja nametnutih odluka Kristijana Šmita, vanustavnog suda BiH, odluka Ustavnog suda BiH bez srpskih sudija, nezakonite Centralne izborne komisije koja po Ustavu BiH ima samo nadležnost za izbor članova Predsjedništva BiH i poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine, a ne i nadležnost za izbor predsjednika Republike, poslanika Narodne skupštine Republike, odbornika i načelnika opština. Tim udruženim djelovanjem srušen je ustavni poredak BiH uspostavljen međunarodnim Dejtonskim sporazumom koji je potpisala i Republika Srpska, pa joj pripada pravo i obaveza da ne prihvati kršenje međunarodnog prava jasno napisanog i potpisanog u Dejtonu i Parizu.

• Ako ljudi nisu oprezni i ako redovno ne paze šta im spremaju neprijatelji, sami sebi neprijatelji postaju.M. Vuksanović ("Nikad dosta života")

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.