Interesi kao trajna kategorija

"Mi nemamo vječite saveznike i nemamo trajne neprijatelje. Naši interesi su vječiti i trajni i te interese je naša dužnost da slijedimo." Henri Džon Templ, lord Palmerston, govor u Donjem domu parlamenta (1848).

Lord Palmerston je govorio o interesima kao o jedinoj trajnoj kategoriji u politici. Za jedan politički subjekt poput Republike Srpske to u prevodu znači da opstanak zavisi od jednog, da li smo u stanju da vodimo kontinuiranu, a ne eksperimentalnu spoljnu politiku.

Spoljna politika nije prostor za eksperimente svake četiri godine, a kamoli češće. 

Svaka nagla promjena kursa ne bi se odrazila samo na unutrašnji politički odnos snaga, nego i na to kako nas posmatraju svi ključni spoljni akteri. Za velike države korekcija pravca je stvar taktike.

Za male zajednice kao što je Republika Srpska to često znači rizik po investicije, kreditne aranžmane, političku zaštitu i, u krajnjoj liniji, opstanak institucija pa i samog entiteta. Zato je za nas kontinuitet više od političkog stava, to je jedina vrijednost koju zaista možemo da ponudimo.

Tokom posljednjih godina Republika Srpska je, sviđalo se to nekome ili ne, izgradila jedan specifičan trougao odnosa: Vašington - Moskva - Budimpešta. Taj trougao za neke nije ni idealan, ni idiličan, ali je realan. On je rezultat brojnih sastanaka, kompromisa i tihih dogovora, daleko od kamera i naslova. I što je još važnije, rezultat je slijeda poteza, a ne improvizacije.

Mane i ograničenja

Sa Vašingtonom se nije gradilo samo prijateljstvo, nego i razumijevanje. Sa Moskvom se nije održavala bratska slovenska priča, nego energetska i politička sigurnost. Sa Budimpeštom se nije razvijao samo dobar komšiluk, nego i kanal komunikacije unutar Evropske unije, koji razumije specifičnost srpskog pitanja na Balkanu. Sve to je, uz sve mane i ograničenja, stvorilo poziciju u kojoj Republika Srpska ima barem nekoliko telefona koje može da okrene kad zatreba.

U takvim okolnostima ideja zaokreta u spoljnoj politici zvučala bi privlačno samo onima koji nikada nisu bili za istim stolom sa ozbiljnim igračima. Velike sile ne vole iznenađenja. Još manje vole mali entitet koji odjednom otkrije da želi da bude nešto drugo od onoga što je godinama gradio. Svaki signal nestabilnosti, svaka promjena kursa bez jasnog razloga i dugoročnog plana tumači se kao: "Ovdje nema pouzdanog partnera".

Vašington je pragmatičan.

U mjeri u kojoj neko poštuje preuzete obaveze, ne pravi neočekivane manevre i ne ruši dogovoreno, imaće minimalan nivo komunikacije i prostora za manevar. Moskva je osjetljiva na lojalnost i dosljednost, od toga zavisi spremnost da se brani nečiji položaj u širem geopolitičkom okviru. Budimpešta, kao članica EU koja često stoji kontra mejnstrim tokova u Briselu, cijeni one koji znaju šta hoće i ne mijenjaju stav svakog ponedjeljka.

Republika Srpska se godinama predstavlja kao politički subjekt koji, uprkos svim turbulencijama unutar BiH, ima jasnu liniju spoljnopolitičkog djelovanja. To ne znači da nema grešaka. Ali znači da postoji prepoznatljivost, a to je preduslov povjerenja. Kada se u Vašingtonu, Moskvi ili Budimpešti spomenu institucije Republike Srpske, odluke koje su se do sada donosile doživljavaju se kao predvidljive unutar jednog okvira pa makar nekome bile i neprihvatljive. U diplomatiji predvidljivost je često važnija od simpatija.

Zato je ključno pitanje: ko će sutra potpisivati pisma, voditi razgovore i davati garancije u ime Republike Srpske? Ne u smislu lične harizme ili unutrašnjeg partijskog narativa, nego u smislu toga da li ta osoba i taj tim predstavljaju kontinuitet već izgrađenih odnosa. Da li ih poznaju u Vašingtonu, da li im vjeruju u Moskvi, da li im otvaraju vrata u Budimpešti? Da li partneri imaju osjećaj da razgovaraju sa nekim ko nastavlja započetu politiku ili sa nekim ko želi sve da kreće iz početka?

Svaki zaokret koji nije pažljivo pripremljen i unaprijed objašnjen partnerima dovodi do perioda neizvjesnosti. A neizvjesnost za Republiku Srpsku znači rizik po kredibilitet, ekonomske aranžmane, kreditni rejting i sposobnost da se zaštiti unutrašnja autonomija u okviru međunarodnih odnosa. Svako zatvaranje vrata u jednom centru moći ne znači da će se druga automatski otvoriti, češće znači da će se barem privremeno, ako ne i trajno, zatvoriti i neka koja su do juče bila odškrinuta.

Izazovna vremena 

Problem našeg političkog prostora je što se spoljna politika često posmatra kao teren za unutrašnju upotrebu, bitne su fotografije i objave na društvenim mrežama. U stvarnosti ključni potezi dešavaju se neupadljivo, u kontinuitetu. I upravo zato, pri svakom izboru, imenovanju ili promjeni u vrhu institucija, najvažnije pitanje ne treba da bude "ko se kome sviđa", nego: ko može da garantuje da se već izgrađeni odnosi neće baciti niz vodu?

U izazovnim geopolitičkim vremenima, kada se trasiraju novi energetski tokovi, redefinišu savezi i prekrajaju interesne sfere, mali nemaju pravo na luksuz naglih zaokreta. Oni mogu da prežive samo ako su pouzdani. A pouzdanost se ne mjeri retorikom, nego dosljednošću u dugom vremenu.

Republika Srpska je već platila previsoku cijenu tuđih eksperimenata. Zato danas, više nego ikada, nije pitanje ko će imati bolji politički marketing, nego ko će razumjeti da je kontinuitet spoljne politike njena najskuplja i najosjetljivija imovina. 

A imovina se ne prepušta avanturama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.