Inokosna dužnost

BiH je uveliko zagazila u predizborno doba iako prema kalendaru ima još dosta dana do zvaničnog početka još jedne izborne trke za glasove.

Partije su svoje resurse već usmjerile ka oktobru što dokazuju inicijative i mjere koje izlaze iz stranačkih centrala pod plaštom boljeg života i sa jedne i s druge strane međuentitetske linije.

One iste koja je utvrđena u Dejtonskom sporazumu 1995. godine, ali koja ni do danas nije ovjerena zbog opstrukcija i različitih želja mahom u FBiH. Međutim, to je druga i dosta posebna priča.

Izborne godine, s druge strane, pod ovim dijelom neba traju, reklo bi se kao vječnost. Tek što jedni izbori prođu, proleti vrijeme i drugi dođu. I tako se vrtimo u začaranom krugu ideja i obećanja u stalnoj borbi za vlast. Bilo za opstanak ili dolazak u te famozne fotelje.

Stanovnici Republike Srpske još čekaju da ključne stranke zvanično kažu ko će braniti njihove boje u ovogodišnjoj izbornoj trci. Ko će se boriti za najpoželjniju stolicu u Palati Republike Srpske u Banjaluci, a ko će, ipak, da najljepšu trobojku brani u Sarajevu. U fotelji člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, ali i u parlamentarnim klupama.

I jedna i druga fotelja su inokosne. I ne kaže se to tek onako da bi se dalo na značaju tim pozicijama. Kaže se jer su po mnogo čemu svete i traže da ih zauzme onaj kome će interes biti Srpska i njen narod.

I da se očuva ono što su narod, vojnici i političari napravili, odbranili i pozicionirali početkom devedesetih godina. Da se vrati što više onih koji su otišli, a koji u tuđini čekaju doba godišnjih odmora kako bi došli na svoje ognjište. Da ovdašnji narod, ma kako se krstio i koji imenom zvao svoga boga, živi bolje. A ne da se to odnosi samo na funkcionere koji su svoje prisustvo na političkoj sceni zvanoj BiH i te kako unovčili.

Današnje generacije, u Srpskoj i FBiH, imaju privilegiju da žive u miru, a njihovo je da daju svoj maksimum da pošteno žive i rade, u vjeri da će jednog dana zaista neko da to i vidi, pohvali i nagradi.

Radnicima treba omogućiti da mogu normalno da žive i rade od plate, a ne da se odlazak na more ili planinu jednom godišnje smatra luksuzom. Onima koji tek stasavaju treba omogućiti dobre obrazovne ustanove, a osobama u trećoj životnoj dobi da uživaju u slobodnom vremenu i da mogu od penzije da žive. Da žive, ne da preživljavaju.

Treba voditi brigu i o borcima, invalidnim licima. I oni su ljudi i treba da su ravnopravni članovi društva, ove Republike, samo malo posebniji, a dušom daleko iznad velike većine onih koji njome hodaju.

Republika Srpska treba i traži stabilnost, a oni koji još vjeruju u svoju budućnost pod ovim dijelom neba garancije da predizborna obećanja, s jedne  i druge strane, neće preko noći postati još jedan trik. Mazanje očiju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.