Igračke i stvarnost

"Proizvedeno u Kini" više nije natpis koji roditelje odbija od kupovine. Umjesto originalnih i markiranih igračaka sve više se okreću onima koje su došle iz trećih zemalja, ali i polovnim slikovnicama i bojankama, "pijačarskim" dresovima Kristijana Ronalda, starim biciklima ili društvenim igrama koje su odavno demode. Ne rade to zato što manje vole svoju djecu ili zbog nekog novog trenda, nego zato što moraju.

U vremenu kada je sve poskupjelo i igračka je postala luksuz. Prosječna plata ne prati rast cijena, a dok računi rastu, rata kredita neće sama da se plati. Tu negdje, između života i preživljavanja, jednostavno nismo u situaciji da razmišljamo o kacigi Darta Vajdera koja košta 178 maraka. Zato puna kutija korišćenih "lego" kockica za deset maraka zvuči i te kako primamljivo, a štandovi na pijaci odjednom više nisu znak siromaštva, već roditeljske prilagodljivosti na nove uslove života.

Budimo realni, ako se dobro podmažu lanci, polovan bicikl vozi baš kao i novi. Ironija je u tome što sa "jeftinijim izborom" možda ispravljamo nešto što smo odavno pokvarili. Naši roditelji su se igrali drvenim kolicima, mijenjali se za sličice i stripove. Da spominjemo generaciju koja je odrasla na klikerima i lutkama koje su preživljavale nekoliko generacija djece. Igračke se danas uglavnom prave po principu, iskoristi jednom i uništi, a što ih više imaju, djeca ih sve manje cijene.

Najvažnija je mjera i pravilno doziranje, jer dijete zaista treba da uči kako ne mora da ima baš svaki "braul stars" pečat. I roditelji bi trebalo da priznaju kako su možda jedni od krivaca zbog poremećenog sistema vrijednosti, jer su pristajali da igraju utakmicu dokazivanja, ko je djetetu kupio skuplju stvar. U vremenu kad život postaje sve teži, možda je baš ta skromnost ono što nam vraća zdrav razum.

Ponekad nema ničeg lošeg u tome da se kupi igračka sa pijace. Sa jedne strane pružate pomoć nekome ko ne prodaje jer to želi, nego što mora, a sa druge strane, ostvarujete ličnu uštedu i razvijate skromnost kod djeteta.

Tome u prilog govori i činjenica da je ove godine, za samo deset mjeseci, u BiH uvezeno količinski više igračaka, ali po znatno manjoj vrijednosti nego lani, kada je uvoz koštao 120,5 miliona maraka, odnosno skoro pet miliona više nego sada. To dovoljno govori o tome da roditelji biraju jeftinije, a ne nužno lošije.

Možda je baš sada trenutak da se okrenemo i domaćim proizvođačima, čije igračke, od plišanih meda, drvenih kocki ili ručno rađenih edukativnih setova, nude kvalitet, trajnost i ono nešto što masovna proizvodnja odavno ne poznaje. Podrška lokalnoj proizvodnji mogla bi biti i naš mali doprinos vraćanju starih vrijednosti, u kojima igračka nije trajala jedan dan, već cijelo djetinjstvo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.