Ideja koja bi mogla spasti Balkan

Od razbijanja Jugoslavije pa sve do danas nacionalne ideologije novonastalih državica i njihovih naroda međusobno ratuju u raznim oblicima sa namjerom da za sebe uz pomoć moćnih saveznika prigrabe što više prava i prostora. Nastojanja da se ostvari pobjeda i dominacija nad drugima su, po pravilu, nerealna. Zbog toga se već decenijama na prostoru zapadnog Balkana iz "ćorsokaka" zadržavaju međusobne tenzije, nesigurnost, nestabilnost i nespokoj. Sve je to začinjeno masovnom korupcijom, nepotizmom i partokratijom, kao društvenim oblikom upravljanja. Negativne posljedice takvog stanja su brojne: depopulacija, ekonomska stagnacija, civilizacijski zaostanak... Balkan ponovo tone u geopolitičku marginalizaciju, a mladi masovno napuštaju svoj zavičaj u potrazi za normalnošću. Na svim ideologiziranim sredstvima javnog informisanja svakodnevno slušamo brojne analitičare, ukopane u rovove sopstvenih ideologija, koji dokazuju kako su oni u pravu, a oni drugi u krivu. I tako godinama i decenijama. Mali broj ljudi traga za realnijim i pragmatičnijim rješenjima, sa empatijom za druge i u kojima ne bi bilo poraženih i gubitnika.

Ipak, posljednjih dana jedna nova-stara ideja ponovo dobija na značaju - Konfederacija Ilirija.

Ovaj model, koji bi obuhvatio Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu (ili njene dijelove), nudi pragmatičan i hrabar izlaz iz začaranog kruga istorijskih nesuglasica, etničkih podjela i ekonomskog propadanja. Za razliku od neuspjelih ideoloških projekata iz prošlog vijeka, Ilirija se temelji na dobrovoljnoj saradnji, uzajamnom uvažavanju i regionalnom realizmu.

POD JEDNOM ZASTAVOM

Naziv "Ilirija" nije slučajan. On nema težinu imperijalnih ambicija niti bolnu konotaciju Jugoslavije. Umjesto toga, vraća nas u vrijeme kada su na ovom prostoru narodi dijelili istu zemlju, jezik, trgovinu i vjeru, ali ne pod jednom krunom, nego u mreži samosvojnosti.

Ideja Ilirije ne bi bila veliki povratak pod jednu zastavu. Ona ne bi bila ni federacija, ni unija. Ona bi bila konfederacija - savez ravnopravnih država i naroda koji odlučuju da sarađuju na polju ekonomije, bezbjednosti, kulture i međunarodne politike. Svi narodi kojih se tiče su dovoljno politički zreli i ne bi dozvolili bilo kakav oblik prevare.

Ilirija ne bi pripadala samo "srpskom svetu". Ona bi pripadala i "bošnjačkom svijetu", koji  živi ne samo u BiH već i Srbiji i Crnoj Gori. Pripadala bi i "crnogorskom svijetu", čija se kulturna i porodična mreža prostire duboko u Srbiji. Oko 360.000 ljudi crnogorskog porijekla živi u Srbiji. Ide u korist i hrvatskom korpusu, koji bi time u velikoj mjeri zaokružio svoje nacionalno pitanje.

U tom duhu, predlaže se i moguće razgraničenje sa Hrvatskom - mirnim ustupkom dijela zapadne Hercegovine i Posavine (oko Orašja), kako bi Hrvatska dobila teritorijalnu zaokruženost, a Konfederacija stabilnije unutrašnje odnose.

Ključna tačka mira je Kosovo. Konfederacija Ilirija ne bi ignorisala ovaj problem. Naprotiv, predviđa se mogućnost kompromisa: sjever Kosova da pripadne Srbiji, jug Albaniji, ali sa međunarodnim sporazumom o zaštiti srpskih kulturnih i vjerskih dobara na teritoriji koja bi pripala Albaniji. U tome bi učestvovali i UN, UNESKO i druge međunarodne organizacije.

Najviši stepen zrelosti ove ideje ogleda se u njenoj spremnosti da se ne temelji na emocijama i nerealnim željama pojedinih naroda, nego na pragmatizmu i viziji mirnog razvoja i napretka svih. Ovo ne bi bila nova Jugoslavija, već Ilirija - savez koji ne želi da ukine različitosti, nego da ih civilizovano povezuje.

Posebno važno: ovakva konfederacija ne bi zahtijevala žrtvovanje identiteta. Naprotiv, ona bi podsticala raznolikost unutar dogovora. Srbi bi zadržali svoje institucije, svoj jezik, svoju kulturnu matricu. Isto važi i za Bošnjake i Crnogorce. Za razliku od nametnutih unitarizama, Ilirija nudi prostor za kulturno samoostvarenje bez strahova od asimilacije, ali sa vizijom trajne relaksacije istorijskih, vjerskih i jezičkih tenzija.

Ovaj model ne predviđa centralizovanu vlast, već mehanizme saradnje i koordinacije. Zajedničke institucije bi se bavile isključivo stvarima od opšteg interesa - trgovinom, infrastrukturom, energetskom bezbjednošću i spoljnom politikom. Za razliku od svih prošlih projekata ujedinjenja, ovaj model počiva na pravu na različitost. Umjesto utapanja nudi umrežavanje. Samo se ono što je svima korisno - ekonomija, infrastruktura, nauka stavlja u zajedničku nadležnost.

Šta bi sa Ilirijom dobili građani? Prvo, ukidanje carinskih i administrativnih barijera za trgovinu i ljude. Drugo, koordinisanu borbu protiv organizovanog kriminala i terorizma. Treće, šansu da se njihov glas snažnije i autentičnije čuje u Briselu, Moskvi, Vašingtonu i Pekingu, ali ne kao malih država, nego kao dijela jednog stabilnog regiona.

AKCENTI

Jedan od najozbiljnijih razloga zašto ova ideja dobija na težini je i surova demografska realnost. Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina se nalaze među najugroženijim evropskim državama kada je riječ o natalitetu i emigraciji. Radno sposobno stanovništvo nestaje, a penzioni sistemi i domaća proizvodnja sve teže dolaze do neophodnih sredstava. Ilirija bi stvorila veće ekonomsko područje, privlačnije za ulaganja, koje bi mladim ljudima dalo razlog da ostanu na svome.

Na geopolitičkom planu Ilirija bi mogla vagati između interesa velikih sila, pragmatično gledajući isključivo sopstveni interes. U vremenu kada su veliki pritisci i sa Istoka i sa Zapada, region koji bi govorio jednim glasom mogao bi bolje da brani svoju interesnu poziciju. Za male zemlje, koje ne žele da se u potpunosti potčine interesima velikih, ovo nije luksuz, već nužnost. Ilirija se ne bi suprotstavljala postojećim integracijama. Naprotiv, mogla bi predstavljati dodatni most ka EU nudeći platformu za regionalnu saradnju sličnu "nordijskom savezu". Ukoliko bi sve države članice ostale posvećene evropskim integracijama, konfederacija bi mogla biti prepoznata kao regionalni partner, a ne konkurencija.

Poseban akcenat potrebno je staviti na kulturu. Zajednička produkcija u oblasti filma, muzike, književnosti, obrazovanja i nauke već postoji u praksi, ali je fragmentisana. Ilirija bi mogla institucionalizovati kulturnu razmjenu, objediniti mreže biblioteka, muzeja i fakulteta te omogućiti mobilnost studenata i profesora unutar konfederacije.

Potrebno je naglasiti da bi formiranje ovakve konfederacije značilo i unutrašnje pomirenje. Narodi koji su u prošlosti bili u ratu dobili bi priliku da budu saradnici i saveznici. Umjesto da budu taoci istorije, mogli bi postati njeni korisnici i stvaraoci. Za to je potrebno hrabrosti, ali još više pameti.

Ideja je u začetku, ali kao i sve velike ideje, ona počinje kao zamisao nekolicine, a vremenom postaje nada većine. Velike ideje prvo prolaze kroz fazu ruganja, zatim kroz fazu žestokog suprotstavljanja, da bi doživjele fazu opšteg prihvatanja. Balkan ne mora biti vječno polje sukoba. Ilirija bi mogla biti šansa da postane polje saradnje. Potrebna je kritična masa iste želje, jasne vizije i velike hrabrosti. Ideja će postati realna kada je zaželi većina iz svakog naroda koga se tiče. Zato bi put ka zvaničnoj konfederaciji vodio preko referenduma i uz spremnost prihvatanja demokratskih instrumenata u prevazilaženju međusobnih spornih pitanja.

Da li je Balkan spreman za ovakav iskorak? Možda ne - odmah. Ali ako nastavimo da se međusobno trvemo, kao što smo to radili do sada, za deset-petnaest  godina nećemo imati ni narode, ni njihove ekonomije, ni suverenitete. Ovako mali, vjerovatno ćemo postati samo hrana u geopolitičkoj nezasitosti velikih. Ilirija je možda posljednja šansa da sami, svojom voljom i bez tuđih direktiva, oblikujemo sopstvenu budućnost. Možda i nije posljednja, ali je svakako šansa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.