Gorak ukus

Pravo na štrajk je pravo svakog radnika u Republici Srpskoj. Tu bi trebalo staviti tačku i ne polemisati, ali kada štrajkač kroz svoju borbu ugrožava i narušava pravo drugih, onda se postavlja pitanje koliko je takav vid sindikalne borbe opravdan i poželjan.

Naime, građani Banjaluke sutra i prekosutra svjedočiće generalnom štrajku vaspitača Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje, koji se bore za veće plate. To je sasvim legitimno, pa čak i neophodno, ali način na koji to rade sindikalisti i banjalučki vaspitači ostavlja gorak ukus. Tete će čuvati djecu od 6 do 12 sati i šta nakon toga?

Takav potez roditelje više od 2.600 mališana, koliko ih pohađa vrtiće, gura u neobrano grožđe, stavlja pred dilemu kako da usklade posao i brigu o djeci. Vrtić, koji bi trebalo da bude oslonac porodici u ovoj konkretnoj situaciji postaje izvor dodatnog stresa, jer se vjerovatno na prste jedne ruke mogu nabrojati mame ili tate koji imaju luksuz da izađu sa posla u podne, tri, četiri sata prije kraja radnog vremena.

Ovakva radikalizacija štrajka vaspitača, koji je po svemu sudeći politički instruisan i motivisan, kreira situaciju koja pogađa one koji nisu ništa krivi, a to su djeca i njihovi roditelji.

To nameće pitanje etičnosti ovog štrajka. Sindikalna borba se oslanja na pritisak, zloupotrebljavajući direktno najosjetljiviju kategoriju ovog društva. Djeca bi za vaspitače trebalo da budu najvažnija, tako bar nalaže njihova struka, a oni nedužne dječake i djevojčice koriste kao sredstvo za postizanje cilja, što je duboko problematično.

Baš kao i priča o malim platama. U Centru tvrde da je osnovna plata vaspitača 1.360 KM, plus na ta primanja tete imaju više od 200 maraka za topli obrok, zatim nadoknadu za minuli rad, prevoz te tako premašuju prosječna republička primanja, koja su u maju ove godine iznosila 1.549 maraka. Kada se tome doda činjenica da tete u javnim vrtićima u prosjeku rade pet sati, neka čitaoci sami zaključe da li su njihove zarade zaista male.

Roditelji bi bez sumnje trebalo da se pokrenu i preduzmu određene korake. Imaju pravo da zahtijevaju od nadležnih, prije svega gradskih vlasti i uprave Centra, da hitno riješe ovaj gorući problem i obezbijede normalno funkcionisanje vrtića. Sve strane treba da se uključe u konstruktivan dijalog, stavljajući interes djece i porodica na prvo mjesto, a ne da ih koriste kao sredstvo za potkusurivanje i ostvarivanje ciljeva, bilo sindikalnih ili političkih. Borba za prava radnika je esencijalna, ali ne smije ići preko djece, koja su naš najveći ulog.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.