Glumci na Vrbasu

I ove godine šesti mjesec je u Banjaluci bio, između ostalog, u znaku Teatar festa. Mada na području takozvanog regiona ima nekoliko "transgraničnih" eks-ju festivala, ovaj banjalučki ima neku posebnu atmosferu. U mnogo čemu, to je posljedica velike tradicije.

Istorija banjalučkog pozorišnog života traje duže od stotinu godina i započinje upravo pozorišnim gostovanjima i organizovanjem amaterskih trupa. Kvalitativni iskorak dešava se osnivanjem Narodnog pozorišta Vrbaske banovine 1930. (današnjeg Narodnog pozorišta Republike Srpske), koje je, eto, mijenjalo ime (najduže se zvalo Narodno pozorište Bosanske Krajine), ali je uvijek bilo pozorišna kičma grada. Teatar fest kao takav ima već bogatu tradiciju, ali nije prva pozorišno-festivalska manifestacija u Banjaluci. Baš se ove godine navršilo "okruglih" četrdeset pet godina od osnivanja "Susreta za glumce u maju", odnosno "Banjalučkih pozorišnih susreta" za čije je pokretanje najzaslužniji bio glumac Adem Ćejvan (1927 - 1989). Naredne godine biće, dakle, puno stoljeće otkad se Ćejvan rodio, upravo u Banjaluci. (Rođendan mu je bio drugog marta, umro je petog novembra).

ANDRIĆ I GOJA

Svaka zajednica sa važnim utemeljenjem u kulturi teži uspostavljanju svojevrsnog kalendara. Tako je što se tiče filma i pozorišta, socijalistička Jugoslavija bila je u znaku Pulskog festivala odnosno Sterijinog pozorja. I etimološki su festivali vezani za praznike, tako da je i logično da se "gađa" ljeto. Kao neka vrsta alternative Puli, ali s fokusom na glumce i scenariste organizovani su festivali u Nišu i Vrnjačkoj Banji. E, kao iskusnom glumcu Ademu Ćejvanu je palo na pamet da Jugoslavija nema pozorišni festival fokusiran na glumce. A i njegova Banjaluka, koju je doživljavao kao pozorišni grad, nije imala festival. Pa su 1981. utemeljeni "Susreti za glumce u maju". Ideja nije bila da se pravi replika Sterijinog pozorja, nego da u centru pažnje budu glumci, kao što za široku publiku skoro bez izuzetka i jesu. Takođe, to bi bila i sjajna prilika da se glumci međusobno druže. Glumci poslovično vole druženja. Moguće je o tome govoriti na različite načine, ali je u našoj kulturi skoro nemoguće prenebregnuti onaj pasus iz Andrićevog "Razgovora s Gojom" gdje se kaže: "U životu sam dolazio u dodir i sa pozorištem i sa glumcima. I svaki put sam se mogao uveriti da je pozorište najjaloviji od svih naših napora. U dodiru sa scenom i glumcima mene ispuni takvo osećanje bede i uzaludnosti da se pitam: da li ova ništavnost pozorišta nije samo slika onoga što čeka sve veštine, pre ili posle, na njihovom putu? Kad vidim sat meda, načinjen od kartona i naslikan ovlaš, koji služi u nekoj operi kao dar gorštaka šumskom božanstvu, ja još sutradan niti imam volje da jedem ni da slikam. Po dvadeset i četiri sata me progoni slika tog mrtvog, gore nego mrtvog, nerođenog predmeta, koji je podjednako daleko od varke kao i od stvarnosti. I ako treba da nađem neki simbol za pozorišnu umetnost, ja bih uzeo taj sat meda od kartona. Bedno parče rekvizita koje je pokušalo po stotinu puta da u očima ljudi postane med i po sto puta se nanovo vratilo u sanduk za rekvizite, uprljano, neuspelo, izlišno. I u najboljim pozorištima sve je prašno i nečisto. Glumački poziv je najteži i najbedniji od svih poziva. Zato je njima potrebno da se u životu toliko provode, banče, jedu i piju, kao neki stalni osuđenici na smrt, stalno na belom hlebu".

POZORIŠNO PROLjEĆE

I sami glumci će se često složiti sa ovom ocjenom, samo možda iz druge, jasno lične, perspektive. Kako bilo, brojna memoarska prisjećanja potvrđuju da se tih majskih dana za glumce mnogo lijepo živjelo na banjalučkom "bijelom hljebu". Jedna od specifičnosti ovog festivala bila je ta da na njemu upravo programski nije bilo nagrada. Tu je bilo više faktora. Prvi i najvažniji bila je suspenzija sujeta. Kompetitivnost na klasičnim festivalima često zna negativno da se odrazi na druženje. Takođe, nije bilo potrebe za žirijem i ostalim propratnim "sektorom". Publika je uživala u najboljim predstavama sezone, a glumci u tome jer su, kako su govorili, preživjeli sezonu što im je dovoljna nagrada. Među glumcima koji se u hroničarskim prisjećanjima potenciraju kao gosti festivala su i Svetlana Bojković. Fabijan Šovagović, Boris Dvornik, Bata Živojinović, Ljuba Tadić i mnogi drugi. Više nego na sceni Banjalučani su glumce viđali po kafanskim baštama i naročito u, i oko, hotela "Bosna". Ipak, kao što je i prilično uobičajeno u našim krajevima, a u ovom slučaju naročito očigledno, festival je manje bio utemeljen institucionalno, a više oko jednog čovjeka, ovdje konkretno Adema Ćejvana. U tom smislu je i festival postojao dok ga je Ćejvan nosio na svojim plećima. Zbog toga je i trajao samo šest godina, odnosno dok Ćejvanu nije bilo ozbiljno narušeno zdravlje.

ZAPLET

Adem Ćejvan je, rekosmo, umro krajem 1989, baš uoči raspada Jugoslavije, koji je označio rez u ovdašnjoj istoriji. Jedan od ponešto bizarnih "koleterala" ovog raspada bio je i taj što je Zagrebačko satiričko kazalište "Jazavac" promijenilo ime u "Kerempuh". Boris Buden je onomad napisao antologijski tekst: "Basna o jazavcu i kuni". Kad je valuta Republike Hrvatske postala kuna (kao u NDH), jedna druga životinja je postala nepoželjna u Zagrebu, pošto je, je li, jasno aludiralo na Srbina Petra Kočića. Dio zagrebačkih Srba stigao je u Banjaluku, a Banjaluka je, mada nevezano direktno za to, dobila Gradsko pozorište "Jazavac" i to 2006. Tri godine kasnije, pod okriljem ovog pozorišta utemeljen je Međunarodni festival glumca "Zaplet". Čak ako i nema, a vjerovatno formalnopravno i ne može imati, kontinuitet sa nekadašnjim "Susretima u maju", neka vrsta simboličke veze je nesumnjiva. Festival se u prvim godinama fokusirao na mlade glumce, a kasnije je taj fokus proširen. Naročito je zanimljivo da uz predstave važno mjesto na festivalu imaju propratni programi, a takođe ovaj festival ima i svoje nagrade. Takođe, "Zaplet" se tradicionalno održava u oktobru, dakle, umjesto na kraju, na početku pozorišne sezone. Uglavnom, "Zaplet" se održao već više od petnaest puta i gradi svoju poziciju kao neka nekonkurentna alternativa većem i više "srednjetokaškom" Teatar festu. I dok se bliži stota godišnjica najstarijeg banjalučkog pozorišta, ovaj grad ostaje posvećen glumačkoj umjetnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.