Gdje su?

Tačka na ratni sukob pod ovim dijelom neba stavljena je prije tri decenije. Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma puške su skinute s ramena i otvoren je put ka miru, suživotu i podizanju ognjišta iz zgarišta.

Mir, kako nažalost biva, nisu dočekali svi. Na desetine hiljade vojnika, civila, tek rođene djece je ubijeno prije nego što je svijet odsvirao taj kraj. Taj "zvižduk" nije čulo ni hiljade i hiljade onih koji su bili na spiskovima živih, ali ih nigdje drugo nije bilo. Nestali su bez posljednjeg zbogom.

Proces traženja nestalih osoba, nakon svojevrsnih takozvanih reformi, je na kraju povjeren Institutu za nestale osobe BiH koji je zamijenio na tom poslu entitetske komisije. Zamijenio pa, ako je suditi prema tvrdnjama, zakočio i na kraju u potpunosti zaustavio potragu i identifikaciju. Barem kada je riječ, na prvom mjestu, o nestalima srpske nacionalnosti.

Previše godina je uzalud proletjelo. I danas, toliko godina kasnije, mnoge majke, očevi, kćeri, sinovi ne znaju ništa o najmilijima. Ne znaju kakvi su im bili posljednji dani. Da li su bili mučeni ili nisu ni osjetili smrt. Ne znaju ni gdje su im kosti. Možda su u grobnicama, duboko ispod deponija ili površine vode. Možda, a kako vrijeme teče sve su prilike da će to "možda" biti jedini i vječni odgovor.

Mnogi roditelji su dobili krstove sa svojim imenom i prezimenom, a nisu uspjeli da ih podignu svojoj nestaloj djeci, srodnicima. Onomad mališani, a danas odrasli, zreli ljudi još žive u nadi da će za svog života uspjeti da pronađu posmrtne ostatke najmilijih  i polože ih u grob dostojan čovjeka.

Institut za nestale osobe na nivou BiH je na meti stalnih kritika. Najviše ih stiže iz Republike Srpske čiji zvaničnici, pod punom odgovornošću, tvrde da ta institucija ne radi posao za koji je osnovana. Da ne ispunjava tu misiju koja mnoge još drži u životu. Da svjesno napumpava brojke iz drugih naroda, a pod tepih gura žrtve iz reda srpskog naroda. Kao da su list papira, a ne nečiji otac, majka, sin, kćerka...

Nekoliko pokušaja reforme tog Instituta, s ciljem vraćanja na pravi put, mahom je propalo prije nego što se ozbiljno i krenulo sa radom ili kada su imenovani predstavnici strana trebalo samo da potvrde dogovor i stave potpise.

A vrijeme leti. Čini se sve brže i brže, a kosti ostaju sve dalje i dalje. Taj, kako se kaže, zub vremena čini svoje. Sve je manje i onih koji traže i onih koji znaju ili bi mogli nešto da znaju o potencijalnim lokacijama na kojima bi mogle da budu nečije kosti.

Brojni tvrde da su pojedinci, koji su ovdje imali ili još imaju moć, upravo to i htjeli. I da su zato, pod punom odgovornošću i uz obećanje da za to neće snositi krivicu, koliko god su mogli odugovlačili posao koji je morao da bude završen, u maksimalno mogućim i realnim procentima, među prvima u poslijeratnim godinama na ovom području.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.