Fusnota o jednoj ulici

Postoje imena koja čujemo u ranom djetinjstvu i koja, čini mi se, pamtimo po zvuku, više nego po informacijama koje smo o tim i takvim ličnostima čuli kasnije. Jedno od takvih imena koja pamtim otkad znam za sebe je Josip Mažar Šoša. Za njega se znalo da je junak, njegov veliki spomenik stajao je praktično u centru centra grada, na trgu ispred Robne kuće.

Zvao se kao Tito, a prezime mu se rimovalo sa "maršal". Taj dodatak "Šoša" imao je neku posebnu "težinu" možda i zbog te aliteracije. Ime je išlo u istu fasciklu sa imenima kao Petar Mećava, Dušan Košutić ili braća Lolić, ali ovo pamtim kao "najzvučnije". Kada je počeo rat, kad je lokalni politički konsenzus pronađen u antikomunizmu i antijugoslovenstvu, neko je eksplozivom razorio glavu spomenika. Taj spomenik je bio i umjetničko djelo, napravio ga je veliki kipar Kosta Angeli Radovani. 

Ipak, ni prvi ni posljednji put, umjetnička vrijednost ništa nije značila varvarima. Bilo je i u Banjaluci rušenja spomeničke baštine u ratovima devedesetih, bilo i mijenjanja imena ulica, ali mi je nekako bilo drago kad sam pri prvom poslijeratnom dolasku u grad shvatio da je "preživjela" ulica Braće Mažar i majke Marije. Josip zvani Šoša bio je jedan od te braće.

PRIJE OSAM I PO DECENIJA

Šesti mjesec u godini prije osam i po decenija, jun mjesec 1941, bio je i mjesec zločina i mjesec junaštva. Zločinački režim takozvane Nezavisne države Hrvatske je već uveliko počeo da hara, ali počinjalo je i organizovanje otpora. Juna 1941. godine u blizini Banjaluke je održano savjetovanje OK KPJ za Bosansku krajinu, na kojem je razrađen plan ustanka u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. 

Prvih mjeseci ustanka Banjaluka je bila centar odakle se rukovodilo ustankom u Bosanskoj krajini. Na ovom savjetovanju je učestvovao i Ivica Mažar, jedan od braće Mažar po kojima se ulica zove, kao i drugi istorijski poznati i proslavljeni banjalučki partizani i revolucionari. Prije četrdesetak godina ova godišnjica, kao i brojne slične, obilježavane su svečano, ponekad i sa pompom. 

Onomad je to možda nekom moglo da izgleda i pretjerano. Danas, kad se otišlo u drugu krajnost, pa se veliki istorijski momenti u vezi sa NOB-om uglavnom ignorišu, jedni su zbog toga jako razočarani, a drugi misle da baš tako treba. Možda ovdje ima smisla prizvati onaj stereotip istorijske distance, a na tragu hegelovske trijade o tezi, antitezi i sintezi. Ako je nakon teze (iz vremena SFRJ) morala da nastupi antiteza (dominantni stavovi nakon raspada), možda dolazi trenutak da počne da se radi na sintezi: da se, dakle, integriše u kolektivno sjećanje istorijska borba za slobodu, a da se na ideološki okvir gleda bez ružičastih naočara. To bi bilo i ispravno i nekakav dokaz istorijske zrelosti, makar i zakasnjele. 

SKICA TRI BRATA

U svojim "Banjalučkim pričama" Tomo Marić je literarno izvrsno i efektno skicirao portrete braće. Tu se, primjera radi navodi kako je Ivica Mažar studirao muziku, a da su mu mladost obilježili kompozitori poput Mocarta, Baha, Betovena i Čajkovskog. Nisu njegova umjetnička interesovanja završavala s muzikom. Volio je i književnost. U skladu sa vlastitim senzibilitetom kao i kanonom vremena, naročito je volio ruske pisce, a među njima posebno Tolstoja i Dostojevskog. Filmski je napeta i tragična priča o njegovom stradanju. 

Preobučen u seljaka u Jajcu je u jednom lokalu naručio tulumbu, šampitu i salep. Ustaški agent koji se zatekao u istoj poslastičarnici bio je sumnjičav. Ivica Mažar je priveden, a zatim je u zatočeništvu pogubljen. Po istom izvoru Josip Šoša Mažar bio je bratova suprotnost. Bio je, kažu, pustolov i avanturista. Putovao je svijetom, a nije se libio kavge. Legenda kaže da je čak tri puta tražio dozvolu od Vrhovnog štaba da svojom udarnom grupom napadne logor Jasenovac. Nikad nije dobio pozitivan odgovor. Kao i u pričama o nekim drugim istaknutim partizanima, postoje kontroverze u vezi sa njegovom pogibijom, mada je poznato da se desila u borbama za oslobođenje Travnika. 

Drago Mažar, treći brat, bio je stalno u nekoj akciji. Opisali su ga kao veseljaka i čovjeka koji je volio da se šali. Pričalo se da je u mladosti bio odličan čamdžija, a poznato je da je igrao i fudbal u banjalučkom Borcu. On je uspio da preživi rat. Poslije rata je bio aktivan kao društveno-politički i kulturni radnik, naročito istaknut kao direktor tadašnjeg Narodnog pozorišta Bosanske Krajine, današnjeg Narodnog pozorišta Republike Srpske. Umro je u novembru 1991. u Banjaluci, baš dok je nestajalo sve za šta se borio. 

DVA KURIRA

Osim "okrugle" osamdeset i pete godišnjice, još je jedan neposredan povod za ovaj tekst. Naime, u Zagrebu je nedavno predstavljeno novo izdanje romana "Dva kurira" autora Drage Mažara. Izdavači (Srpsko narodno vijeće, Arhiv Republike Srpske i Udruženje arhivskih radnika Republike Srpske) ga u propratnoj bilješci ovako predstavlja: "Ovaj roman prvi put je objavila sarajevska ‘Svjetlost’ 1950, da bi drugo, fototipsko izdanje, uz prethodnu feljtonizaciju tiskao banjalučki ‘Glas’ 1972. godine. Radnja romana prati dvojicu mladih kurira, koji se, kao fiktivni likovi, miješaju sa stvarnim ličnostima i prolaze kroz događaje čija je istoričnost neposredno inspirisala samog autora ili ga je pak doticala posredno, kroz iskustva njegovih saboraca". 

Na zagrebačkoj promociji uz moderatorku Anetu Vladimirov su učestvovali Lujo Parežanin, Marko Misirača te Vladan Vukliš. Poznati savremeni pisac Milenko Bodirogić objavio je nedavno izuzetno pozitivan prikaz ovog romana u kojem je kao moto iskoristio Mažarovu rečenicu: "Osim Srba, teško danas da ima poštenih ljudi". Naslov njegovog teksta je takođe izuzetno indikativan: "Knjiga protiv zla vremena". 

I zaista, ako bismo na taj pomalo naivno psihološki način ulazili i u motivaciju autora da knjigu napiše i u motivaciju izdavača da objave ovo novo izdanje, ne možemo pobjeći od toposa "angažmana". Cilj ove knjige nije samo da "zabavi i pouči", ova knjiga je i oružje u borbi. Na spoljnjem nivou, naravno, to nije ista borba kao ona u kojoj su učestvovali braća Mažar i majka Marija. Vrijeme je drugo i sve je drugačije. Ali na jednom drugom nivou, na nivou na kojem funkcionišu knjige i umjetnost i, patetično kazano, ljudska duša, svaka borba je ista borba. U tom kontekstu upravo dokumentarna i istinita priča o autoru i njegovoj porodici ovoj knjizi daje posebnu težinu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.