Frida, Nina i izbjeglice iz FBiH

Pada jedna od onih strašnih kiša kad ćeš se smočiti i ako pretrčiš samo pedeset metara bez kišobrana. Prethodna dva sata, možda i malo više, proveli smo u zgradi Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske gdje sam imao književno veče. Sada bi, kako to prilika i tradicija nalažu, trebalo da pođemo na piće. Ali kako po ovako silnoj kiši, a uz samo jedan, i to mali, onaj što se sklopljen lako stavi u džep, kišobran. Milijana ima auto, ali nije parkiran tako blizu. Ipak, eto plana: Milijana će s kišobranom otići do kola pa će doći pred biblioteku i pokupiti Tanju, Stevu i mene. Kako planirano, tako i učinjeno, uskoro smo se stisli u automobilu, bez prevelikih žrtava u ljudstvu i tehnici.

Pred nama je sada druga dilema, gdje otići na piće, a da ima blizu parking, odnosno kako se probiti kroz lavirint jednosmjernih ulica u centru grada. I dok nas troje raspravljamo o imenima kafana, Milijana se javlja sa idejom da najprije, makar kratko, odemo na neku izložbu, kojoj je večeras bilo otvaranje, a na koje bi ona svakako otišla da u isto vrijeme na programu nije bilo navedeno književno veče. O čemu je izložba, pitam, a ona kaže da je o Fridi Kalo pa se prisjetim jedne druge izložbe o Fridi Kalo na kojoj sam bio.

MISTIČNI MUSTAFA

U decembru 2019, malo prije nego na scenu stupi virus koji će promijeniti svijet, bio sam u Rimu. Malo je gradova u kojima sam bio toliko puta, a, eto, nikad duže od sedam dana. Ipak, obišao sam odavno sve one najveće znamenitosti, a nekako mi je neobično u Rimu ne otići u neku galeriju ili muzej. Oni tamo po pravilu imaju čudesne sezonske postavke. I onda u nekoj od onih publikacija koje dijele po hotelima s kulturnom ponudom naiđem na najavu izložbe o Fridi Kalo. Izložba se zvala "Frida Kalo: Haos iznutra", a bila je postavljena u galeriji na adresi Via Tirso 16, dok su je kao kustosi potpisali Kjara Fragala, Ecio Pagano, Marija Roso i Serđo Uribe. Via Tirso je iznad parka Vile Borgerze pa ću se prošetati i pored kamenog Njegoša. Na ulazu u galeriju stoji moto izložbe uzet iz jednog Ničeovog citata; otud i naslov "Haos iznutra", što je Ničeova sintagma. Ukazuje mi se da su Frida i Fridrih praktično imenjaci. Ključni dio ove izložbe su bile fotografije Fride Kalo koje je napravio Leo Matiz, čuveni kolumbijski fotograf. Leo Matiz je zapravo umjetničko ime čovjeka čije je pravo ime Leonet Matiz Espinoza (1917 - 1998). Zabavila me je koincidencija da je Leo Matiz skoro kao parafraza Lea Matesa (Osijek, 1911 - Beograd, 1991), čovjeka koji je unutar KPJ između dva svjetska rata uz Pavla Bastajića bio najbliži Mustafi Golubiću. A zbog Fridine bliskosti s Trockim, odnosno linka između Trockog i Golubića, stvorena je mistifikacija, mila, recimo, Milomiru Mariću, da se između Mustafe i Fride desila ljubavna afera.

GLOBALNA PRISUTNOST

Prije više od dvadeset godina Džuli Tejmor je snimila film "Frida" sa Salmom Hajek u naslovnoj ulozi označivši konačni ulazak ove slikarke u opštepriznati zapadnjački umjetnički kanon. Bio je to relativno uobičajen biografski film, "biopik"; kako se to kaže, ali zbog životnog intenziteta njegove heroine, ostavljao je dublji utisak nego djela sličnog kvaliteta o manje intenzivnim osobama. Slava Fride Kalo postaje toliko sveprisutna da nekoliko godina poslije filma o jubilarnim godišnjicama slikarkinog rođenja pošte širom svijeta kreiraju i puštaju u promet poštanske marke s njenim likom: od Srbije preko Maldiva do Toga, Centralnoafričke Republike do Sao Tome i Principe. I, eto, razmišljam dok iz parkiranog auta trčimo prema galeriji, evo i u Banjaluci izložbe o Fridi Kalo. U galeriji gori svjetlo, ali je skoro prazna. Unutra su samo tri mlađe žene. Moji saputnici ih poznaju, logično, ne može ta neka umjetnička scena Banjaluke biti baš prevelika, a ove djevojke, koliko sam shvatio, imaju neku profesionalnu vezu s galerijom, sad da li su kustoskinje ili samo zaposlene tamo, to i ne znam, ali nije ni važno. Uglavnom, radovi mi odmah privlače pažnju. Nije ovo mjesto za pokušaj likovne kritike, ali neobično su sugestivni i nekako kroz formu i senzibilitet odaju počast umjetnici kojoj su posvećeni. Autorka izložbe, a sa promotivnog materijala saznajem da se zove Nina Zavila, ne "naslanja" se na Fridu Kalo pomodarski. Ona zaista u njoj pronalazi nadahnuće i "srodnu dušu". Znam samo jednu osobu koja se preziva Zavila, pa pitam Stevu: "Je li ova Nina Ernestu sestra ili žena". Ispostavlja se da mu je žena.

FRAKTURA KAO PERFORMANS

A Ernesta Zavilu sam, pamtim dobro, upoznao na jednoj dugoj dnevnoj kafanskoj sjedeljki na kojoj su bili još i Raša te Brane, koje sam znao odranije. Riječ vuče riječ, priča teče kao Vrbas pa u jednom trenutku Ernest pominje kako je rodom iz Fojnice i kako je tamo živio do rata, pa i u prvim ratnim mjesecima, možda čak i cijelu prvu ratnu godinu. Pošto odranije znam da je Raša iz Travnika, a Brane iz Zavidovića, izgovaram jednu od onih usputnih replika koje neplanirano izazivaju glasan i zarazan smijeh. A ko bi rekao, izgovaram, naime, da su kod vas na ključnim funkcijama sve izbjeglice iz Federacije. (Tada još nisam poznavao svog urednika Žarka, koji je tu, je li, neizuzetak koji potvrđuje pravilo) Uglavnom, na stranu anegdote i memoaristika, nego da ispričam ono zbog čega ovaj tekst uopšte i pišem. Na izložbi se prodaju bedževi, male replike izloženih radova. Volim da kačim značke na sakoe, a kako svakako nosim sako, kupujem jedan bedž i odmah ga stavljam na rever. I dobro, napokon odlazimo na piće, a iz kafane svi kućama, ja u hotel. U hotelu stavljam sako na ofinger i onda sve po redu. Uglavnom, budim se sutradan ujutro i valja mi se pakovati. Izvedrilo je i otoplilo, sako mi neće trebati. Skidam ga sa ofingera da ga savijem i stavim u torbu, kad čujem da nešto pada na parket. Sagnem se i pomislim kako mi se bedž otkačio. Međutim, ne, na reveru još stoji, samo kao da je malo drukčiji. Ispostavlja se da je pukao napola, da se donji dio odvojio. Da se razumijemo, nije ovo reklamacija. Ne znam da li je slučajnost, da li sam vješajući ga o ofinger prejako udario bedžom o zid ili nešto treće, ali naročito bi bilo kul da je stvar "režirana". Da svi bedževi tako pucaju, kao u performansu, u omažu Fridinim frakturama. Bilo ili ne bilo tako, slomljeni bedž na reveru još mi je draža uspomena na izložbu minijatura "47" u banjalučkoj galeriji "Plus".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.