Dan mladosti koje više nema

Nekada je 25. maj bio Dan mladosti. Slavila se mladost, budućnost, zajedništvo i drug Tito, koji je zvanično rođen 7. maja, ali je država odlučila da mu je praktičnije da rođendan bude pomenutog datuma. I niko nije postavljao pitanje zašto.

Tih dana je cijela Jugoslavija ličila na veliku priredbu. Djeca su nosila pionirske marame, stadioni su bili puni, pjevale su se pjesme o bratstvu i jedinstvu, a televizija danima pripremala specijalni program. Danas televizije specijalne emisije pripremaju pred izbore, kada treba objasniti narodu da živi bolje nego što misli.

Nekada se radilo i primala plata sa toplim obrokom. Regres je bio normalna stvar, a od jedne zarade moglo se ići na more i školovati djeca. Vrtići su bili besplatni. Radnik sa jednom platom pravio je kuću. U Jugoslaviji je "stambeno pitanje" značilo čekanje na stan od firme. Danas predstavlja složenu matematičku računicu u kojoj pod hipoteku stavljaš sve što imaš, uključujući i bubreg. Bez obzira da li imaš kamen u njemu.

Nekada su fabrike proizvodile mašine, alat i televizore. Danas proizvodimo konobare za Njemačku, vozače za Sloveniju i medicinske sestre za Austriju. Najveći izvozni proizvod Balkana postao je čovjek.

Ipak, nije sve bilo bajka. Nije se moglo pričati baš sve što poželiš. Postojale su teme koje se nisu dirale, vicevi koji su se pričali šapatom i novine koje su unaprijed znale šta smiju napisati. Ali paradoks današnjeg vremena je u tome što sada možeš reći gotovo sve, samo što od toga najčešće nemaš nikakve koristi osim gomile lajkova, nekoliko uvreda u komentarima i algoritma koji te sutra zaboravi.

U ono vrijeme komšije su jedni drugima nosile kafu i šećer. Danas jedni druge izbjegavamo i na stepeništu. Nekada su se djeca igrala žmurke između zgrada, a roditelji ih dozivali sa terasa. Danas im kupujemo skupe mobilne telefone vjerujući da je internet zamjena za vaspitanje i obrazovanje.

Još jedna stvar. Pomenuti datum bio je simbol jedne države čiji je pasoš nešto vrijedio u svijetu, i to ne samo u rukama kriminalaca i političara. Bilo je to vrijeme kada se, makar i propagandno, vjerovalo u budućnost. Danas se građanima uglavnom nudi da vjeruju u novo zaduženje, novo poskupljenje i još jedno "istorijsko obećanje".

Nostalgija za Jugoslavijom nema veze sa ideologijom. Ljudi ne žale za partijskim kongresima, pionirskim zakletvama i štafetama. Žale za osjećajem sigurnosti, izvjesnosti i bezbrižnosti. A danas? Imamo više stranaka, više televizija, aplikacija i kredita nego ikada. Političari nas uvjeravaju da živimo u demokratiji, dok mladi pakuje kofere i bježe. Nekad se živjelo kao bubreg u loju, a danas sa kupus-kamenom u istom. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.