Ceh slijepog povjerenja

Građani u Republici Srpskoj već duže vrijeme s oprezom pazare mesne proizvode, naročito one u velikim trgovačkim lancima.

S pravom se pitaju kako je moguće da govedina, koja možda i mjesecima putuje preko bijelog svijeta i čiji je kvalitet pod velikim znakom pitanja, završi u prodaji i na trpezama? 

Pri tome ne pričamo o malim količinama, već o tonama zamrznutog mesa. Ovdje po svemu sudeći više nije riječ o birokratskim procedurama, već o povjerenju u sistem koji bi morao da štiti zdravlje stanovništva prije svega.

Posebno zabrinjava činjenica da je BiH još početkom godine uvela zabranu uvoza spornih proizvoda iz Južne Amerike, dok će Evropska unija to učiniti tek od septembra. Na papiru, djeluje kao da smo reagovali brže i od mnogo većih i organizovanijih sistema, ali praksa je pokazala drugu stranu priče. Ranije ugovorene isporuke nastavile su da pristižu, a upravo je kroz te "stare ugovore" meso sumnjivog kvaliteta našlo put do tržišta.

Tu dolazimo do suštine problema. Kod nas se, nažalost, sve što radimo često svodi na formalno ispunjavanje procedure, njihovo ubacivanje u dnevno-političke koševe i postizanje poena u predizbornim kampanjama koje, čini se, nikad ne prestaju. Sa druge strane, izostaje suštinska kontrola i konkretni rezultati na terenu.

Ako je proizvod upitan po zdravlje ljudi, onda ne može biti u trgovačkom lancu, bez obzira na to što je ugovor potpisan ranije. Zdravlje građana mora biti iznad svakog papira, uvozničkog interesa ili administrativnog tumačenja.

Borba sa uvoznom hranom upitnog porijekla muči naše društvo već dugo vremena. Stiče se utisak da su svi svjesni da se ovakve stvari ne mogu rješavati tek nakon što informacije dospiju u medije i izazovu strah kod ljudi. Međutim, ni ovaj put se nismo pomakli dalje od suvoparne konstatacije o postojanju samog problema.

Nedostaje nam transparentnost. Potrebno je uvesti potpuno digitalno praćenje uvoznih pošiljki i da se u svakom trenutku zna gdje je roba završila.

Drugo, javnost traži hitno i javno objavljivanje svih spornih serija proizvoda, bez sakrivanja firmi i distributera.

Treće, uvesti daleko oštrije kazne za sve koji svjesno puštaju rizičnu hranu u promet.

I četvrto, jačanje domaće proizvodnje, jer svaki put kada zavisite od nekontrolisanog uvoza, rizikujete da vam neko drugi odlučuje šta će građani jesti.

Ovo nije nemoguć zahtjev. Ljudi samo očekuju da meso koje kupe u prodavnici ne bude potencijalna prijetnja po zdravlje njihove djece. A to bi u svakoj ozbiljnoj državi trebalo da bude minimum, ne tema za naslovne strane i naknadna opravdanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.