Buka klevete i tišina istine

U javnom političkom diskursu lako je prepoznati ljude koji svoje čitavo političko djelovanje svode na beskrupulozne napade na neistomišljenike. Oni rijetko kritikuju postupke, a gotovo uvijek ličnosti. Pri tome napadaju i porodicu, prijatelje, kumove, pa čak i pretke.

Čini se kao da u njihovoj svijesti ne postoji razlika između političke rasprave i uništavanja čovjekove ličnosti.

Taj zloduh nije nov. Istorija ga dobro poznaje. On je samo moderni izraz stare političke strasti koja je kroz vjekove mijenjala odjeću, ali nikada suštinu. U doba Francuske revolucije isti zloduh nosili su jakobinci okupljeni oko Maksimilijana Robespjera. Oni su vjerovali da se vrlina brani giljotinom. Ko nije mislio kao oni, proglašavan je neprijateljem naroda. Giljotina je postala instrument odbrane svih vrijednosti revolucije.

Kasnije su isti princip prihvatili i totalitarni režimi XX vijeka. Fašisti su ga sprovodili u logorima i na vješalima, a komunisti u prijekim sudovima i noćnim presudama bez prava na odbranu. I jedni i drugi počinjali su od iste opasne premise: ako nisi sa mnom, onda si protiv mene. U takvoj logici nema dijaloga, nema ni čovjeka - postoji samo neprijatelj koga treba ukloniti.

Za sve njih je nezamisliva jedna od najplemenitijih rečenica evropske civilizacije, pripisana Volteru: „Ne slažem se ni sa jednom riječju koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.“

Oni koji politički žive od napada nemaju sposobnost da tu misao razumiju, jer ona traži veliku unutrašnju disciplinu duha. Traži svijest o potrebi da se vlastita istina brani bez uništavanja tuđe slobode.

• Antipravoslavlje

Srećom, srpski narod, više svojom intuicijom, dušom i unutrašnjim bilom nego racionalnim analizama, osjeća da takav duh zaudara na nešto duboko antipravoslavno. Oni uništavaju umjesto da grade, obaraju umjesto da podižu, uznemiruju umjesto da smiruju. U njima nema one tihe ravnoteže u kojoj se istina, ljubav i sloboda susreću u Hristu. Zato takvi ljudi, uprkos galami koju proizvode, rijetko zadobijaju istinsko povjerenje naroda.

Jer većina ljudi, iako nisu ni mučenici ni heroji, ipak osjeća jednu prirodnu potrebu da živi u društvu u kome postoji dovoljno slobode da se javno izgovori svaka misao bez straha da će zbog toga biti ponižen. Čovjek neslaganje u mišljenju može da doživljava kao poželjnu kontraargumentaciju uz pomoć koje će izoštriti i sopstvene stavove. Ali svaki normalan čovjek teško podnosi ponižavanje, uvrede ličnosti i bespredmetno osuđivanje. Zato pitanje kulture javnog govora u jednome društvu nije samo političko pitanje, već i pitanje slobode i ustavnog prava. Dakle, ono se tiče svih nas (Mea res agitur).

U toj dramatičnoj sceni političke borbe u javnosti postoje dvije uloge. Jedna je onoga koji napada, blati, optužuje i presuđuje. Druga je onoga koji je predmet tog napada. Obje pozicije su teške u vremenu kada je medijski prostor dostupan ne samo obrazovanim i odgovornim ljudima, već i mediokritetima, neukim i zlonamjernim pojedincima. Javni prostor postao je trg na kome najglasnije govore oni koji nemaju šta da kažu. Jer ako je toliko krivice oko nas, zašto onda toliko malo istine stiže do sudova? 

Zato je neophodno napraviti jasnu razliku između kritike i napada.

Kritika postupaka teži popravci. Ona teži da ispravi grešku i podigne zajednicu na viši nivo. Napad na ličnost ima sasvim drugi cilj: da ponizi, obeshrabri i uništi. Kritika se izgovara mirnim glasom i sa milošću. Napad se izgovara kroz galamu i sa jarošću.
Čak i kada smo svjedoci nečijeg grijeha, pravoslavno iskustvo savjetuje uzdržanost. Bližnji nije samo društvena kategorija, niti pitanje biološkog srodstva. On je, prije svega duhovni srodnik. Zato se greška duhovnog brata ispravlja u tišini, „u četiri oka“, a ne na trgu. Oprost se ne mjeri aritmetičkom mjerom, nego duhovnom: sedam puta i sedamdeset puta sedam.

U tome se krije jedna duboka mudrost. Kada javno objavljujemo tuđi grijeh, mi ga širimo i postajemo njegovi saučesnici. Kada ga prikrivamo, nadamo se da će i Gospod prikriti naše.

Jer nijedan čovjek nije potpuno dobar niti potpuno zao. U svakom dobrom čovjeku postoji klica zla koja čeka pogodne okolnosti. I u svakom zlom čovjeku postoji klica dobra koja čeka svoje proljeće. Okolnosti često određuju koja će od tih klica postati dominantna.
Zlo se, uostalom, ne pobjeđuje tako što se neprestano uništava, već tako što se ignoriše i istovremeno čini dobro. Jer ko se neprekidno bori protiv zla lako može i sam postati zločinac. Kao što stoji u Knjizi postanja: ako činiš dobro, vedrinom blistaš. A ako ne činiš dobro, grijeh vreba kao zvijer na pragu, ali se ne možeš oduprijeti.

Zato je velika duhovna istina da čovjek ne vrijedi onoliko koliko jezika govori, već onoliko koliko je tuđih duševnih drama proživio u svojoj duši. Tu misao je duboko izrazio vladika Nikolaj Velimirović u svome djelu „Religija Njegoševa“: ima ljudi koji govore nekoliko jezika, a jedva vrijede jednog čovjeka; ali nema ljudi koji su proživjeli borbu duše svoga bližnjega, a da ne vrijede više od jednog čovjeka.

No ostaje drugo pitanje: šta da učini onaj ko se jednog jutra probudi i na portalu pročita klevetu o sebi?
Jedna duhovna anegdota daje možda najbolji odgovor. Kada su neki loši ljudi putem medija oklevetali vladiku Grigorija, utjehu mu je poslao patrijarh Pavle jednostavnim riječima: „Dobro je dok oni pišu, a ti nisi. Problem bi nastao kada oni ne bi pisali, a ti jesi.“

• Istina ne mora da viče

U tim riječima krije se duboka duhovna strategija. Laž ne treba progoniti; ona sama pada pod težinom istine. Istina ima kosmičku logiku. U svakom vremenu buka je uvijek brojnija od istine, ali istina ima jednu prednost - ona ne mora da žuri, ali uvijek pristigne tamo gdje treba.
Hristoliki ljudi zato rijetko ulaze u vatru polemike. Oni znaju staro monaško pravilo: ako oćutiš klevetu, ona ostaje kod onoga ko ju je izgovorio. Dostojevski je zapisao da je velika snaga u čovjeku koji umije da oćuti kada je u pravu.

Jer bijes je opasan čovjekov neprijatelj. Onaj ko vas razljuti postaje vaš gospodar. Još je Marko Aurelije upozoravao da su posljedice bijesa često štetnije od uzroka koji su ga izazvali.

Zato mudri ljudi prvo smiruju srce, pa tek onda govore.

U toj unutrašnjoj tišini čovjek otkriva i jednu neobičnu istinu: neprijatelji ponekad postaju najkorisniji učitelji. I sam vladika Nikolaj molio se za svoje neprijatelje, jer su ga, kako je govorio, više približili Bogu nego mnogi prijatelji. Smirenost i strpljenje su najkorisniji i najpouzdaniji saveznici u dosezanju istine. Jer šta je zapravo glasnije: krik klevete koji traje jedan dan, ili istina koja traje čitav život?
U takvim situacijama beskorisno je tražiti sažaljenje prijatelja ili njihovu pomoć u borbi. Ne očekivajte da vaši prijatelji zajedno sa vama vojuju vaše bitke, koje oni ne bi vojevali da su njihove. Ta vrsta borbe nikada se ne može dobiti. 

Sa gordeljivim treba izbjegavati svaku komunikaciju. Jer rasprava sa takvima podsjeća na razgovor sa volom: šta god mu kažete, on će odgovoriti istim - „muuu“. Ne sluša šta mu govorite; samo čeka da završite kako bi nastavio još glasnije i još strastvenije.
I tu se otkriva jedna tiha, ali velika istina javnog života.

U vremenima buke, najveća snaga nije u glasu - nego u mjeri. Nije u napadu - nego u dostojanstvu. Prava pobjeda nije u tome da čovjek savlada protivnika, nego da ne izgubi sebe.

Istorija pamti mnogo onih koji su vikali, ali se rijetko sjeća onih koji su bili u pravu samo zato što su vikali. Jer kako Njegoš reče: „Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka.“

Istina ne mora da viče. Dovoljno je da postoji. I što duže traje buka oko nje, sve se jasnije čuje njena tišina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.