Briselova i Šmitova demo(n)kratija

Prvi put u novijoj istoriji čitava Evropa proživljava krizu svojih demokratskih vrijednosti i postulata.

U Francuskoj je peti put pala vlada Emanuela Makrona, u Rumuniji su predsjednički izbori poništeni, šest članova njemačke stranke AfD je misteriozno poginulo pred lokalne izbore, a Bosnu i Hercegovinu drma politička kriza koju su prouzrokovali Brisel i Kristijan Šmit.

Zablude neoliberalnog poretka

Iako je Evropa kao kontinent oduvijek bila izvor prosvjetiteljskih ideja koje su obuhvatile čitav svijet, isto tako je bila izvorište najvećih sukoba i stradanja. Istorijski sukobi su bili toliko zastupljeni na ovom kontinentu da danas mnogi kritikuju ratnu akademsku literaturu, tvrdeći da je previše evrocentrična. Isto tako ne treba da čudi pojava demokratija na evropskom kontinentu koje su trebale da služe kao odgovor ovom nasilničkom fenomenu koji je redovno drmao čitav kontinent.

U periodu između 1989. i 2004. godine broj demokratija se na planeti Zemlji poduplao, a svijet je u tom periodu postao mirniji i prosperitetniji. Kako su godine tekle, sve je manje bilo civilnih žrtava u vojnim sukobima, smanjio se broj izbjeglica, a svijet je postao toliko prosperitetan da je cilj prepolovljenja globalnog siromaštva ostvaren četiri godine ranije. Ono što karakteriše ovaj period jeste ideja da se demokratski izbori dobijaju osvajanjem glasova na centru političkog kompasa, da je ekonomski prosperitet zagarantovan preko slobodnih i otvorenih globalnih tržišta, kao i ideja da će rastuća srednja klasa zahtijevati više ličnih sloboda, zbog čega će ekonomski prosperitet stvoriti još više demokratija.

Nije ni čudo što je u ovom periodu Fransis Fukujama, nastojeći da uhvati duh vremena, izjavio da smo dostigli "kraj istorije". Ustaljeno vjerovanje je bilo da će uspostavljanjem globalnog neoliberalnog poretka čovječanstvo dostići civilizacijski vrhunac. Međutim, jedna od nuspojava ovog perioda je bila i pojava moralne superiornosti, zbog koje je politički Zapad sebi dao za pravo da naruši koncept suvereniteta država, sprovođenjem vojnih intervencija u mnogim državama, između ostalog i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji.

Bivša američka sekretarka Madlen Olbrajt je 1998. godine izjavila: "Ako moramo upotrijebiti silu, to je zato što smo mi Amerika; mi smo nezamjenljiva nacija. Stojimo visoko i vidimo dalje u budućnost nego druge zemlje". Ovo savršeno oslikava tu ideju moralne superiornosti političkog Zapada i globalnog neoliberalnog poretka, koji je u hladnom ratu pobijedio komunizam. Stoga, argumenti za uspostavljanje demokratija, kao i za slobodnu trgovinu, nisu ekonomske i civilizacijske prirode, već političke.

Međutim, entuzijazam pristalica neoliberalnog poretka je uskoro počeo da opada početkom 21. vijeka. Uzroci za to se kriju u pojavi društvenih mreža koje su omogućile političke razvoje kao što je "arapsko proljeće", ekonomskoj krizi 2008. godine koja je potresla globalna tržišta, kao i u ekonomskom rastu Kine koji je demonstrirao da ekonomski prosperitet ne stvara demokratije. Propast ideje globalnog neoliberalnog poretka je zacementirala neuspjela vojna intervencija SAD i drugih zapadnih zemalja u Iraku i Avganistanu. Dok je politički Zapad na ove intervencije potrošio 3,5 biliona američkih dolara, Kina je od 2013. godine uložila isti iznos u svoj geoekonomski projekat "Pojas i put" i tako sebe uzdigla u rang ekonomske velesile.

Gdje je ta demokratija?

Iako je 21. vijek pokazao da demokratija nije ekonomski najefikasniji model, ipak je nesporna činjenica da je svijet postao mirnije i stabilnije mjesto za život pojavom liberalnih demokratija i slobodne trgovine. Međutim, ubrzan politički i ekonomski uspon Kine, kao i povratak Rusije na globalnu scenu su gurnuli svijet u period geopolitičkih sukoba i rivalstvo velikih sila. Stoga mirna priroda liberalnih demokratija trenutno ne odgovara političkom Zapadu, a posebno ne Briselu, koji pokušava da opstane u ovoj geopolitičkoj močvari.

Iako je politička podrška Emanuelu Makronu u Francuskoj trenutno marginalna, a francuska vlada je peti put pala, Brisel je uz predsjednika Makrona uprkos nezadovoljstvu francuskih građana. Rastuća popularnost Nacionalnog saveza i političkih figura kao što su Marin le Pen i Džordan Bardela su za spoljnu politiku Evropske unije destabilizujući faktori, kako zbog rezervisanijih stavova prema Rusiji, tako i zbog želje da se suprotstave neoliberalnim politikama Brisela. Slične stavove su dijelili i predsjednički kandidat u Rumuniji Kalin Đeorđesku, kojem je ukinuto pravo da učestvuje na izborima, kao i AfD, čijih je šest kandidata misteriozno preminulo pred lokalne izbore u Njemačkoj.

Dakle, kako smo izašli iz perioda ideoloških sukoba, a ušli u čistu realpolitiku, Brisel sve manje priča o konceptu liberalnih demokratija, a sve više o ratu. Tako je na red došla i Republika Srpska, koja se ne uklapa u ovaj Briselov koncept "demonkratije", koja na papiru treba da izgleda kao razvijena demokratija, a u praksi da slijepo prati uputstva birokrata iz Brisela. Međutim, u slučaju Bosne i Hercegovine Brisel se ne trudi ni da održi neku prividnost demokratičnosti, jer otvoreno podržava Kristijana Šmita koji nije legitimno izabran visoki predstavnik.

U suštini, Brisel od Kristijana Šmita pokušava da napravi autokratu koji treba da reguliše svaku demokratsku odluku građana Bosne i Hercegovine koja nije u skladu sa spoljnopolitičkim ciljevima Evropske unije. Time Kristijan Šmit i Brisel prave još veći politički razdor između svih konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, a državu guraju u još veću nestabilnost, zbog čega je i sama politički paralisana zadnjih 30 godina.

Kada su boljševici 1917. proglasili da grade "pravdu za sve" odbacivši demokratiju kao "buržoaski luksuz", rezultat nije bila sloboda, već diktatura, logori i glad. Svaka ideologija koja pretenduje da posjeduje monopol nad istinom, prije ili kasnije proguta sopstveni narod, zbog čega je od izuzetne važnosti da se poštuju principi liberalne demokratije.

Začuđujuće je da invazija na Irak nije opametila Zapad, koji je zbog svoje ubijeđenosti u sopstvenu moralnu superiornost odlučio da silom "donese demokratiju". Rezultati  takvih politika nikad nisu slobodne institucije, već haos, sektaški rat i stotine hiljada mrtvih. Nametanje vrijednosti nikada ne rađa slobodu - već samo otpor.

Krvava istorija Evrope nam je demonstrirala da je jedini put ka dugoročnom prosperitetu i stabilnosti upravo poštovanje demokratskih ideala i postulata. Iako su birokrate iz Brisela napustile ovu politiku, vjerovatno jer i oni sami pate od bolesti zvane "moralna superiornost", istorija nas uči da svaki pokušaj da se u ime viših ideala ili realpolitike zaobiđu demokratski principi vodi u katastrofu. Republika Srpska je istorijski primjer političkog entiteta koji je pravo na svoje postojanje i autonomiju odbranio poštovanjem demokratske volje svojih građana, zbog čega svaki idući odgovor na slijepu i destabilizujuću politiku Šmita i Brisela mora da bude demokratskog tipa. U svijetu u kojem sloboda govora i sloboda izbora postaju najskuplje riječi, Republika Srpska treba da svoju budućnost bazira samo na istim tim slobodama, jer drugačija budućnost nije ni moguća.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.