Bosanski lonac

Dugo krčka bosanski lonac, temperatura i tenzije rastu, a svi kojima se treba servirati završni proizvod više ni sami nisu sigurni šta im se zapravo sprema. Istorija ovih prostora kaže da kada god se nešto duže spremalo, obično je zagorjelo.

Konture završnog proizvoda izazivale su gađenje, tugu i bol, više nego oduševljenje. Ostao je gorak ukus ukorijenjen u kolektivnom sjećanju, pa se narod više ne veseli novom jelovniku.

Na stolu velikih sila

U zadnje vrijeme se u narodu ustoličila izreka "Ili si za stolom, ili na stolu". Dubina ove misli je zapravo odraz duboke patnje koja se i dalje osjeća u kolektivnoj svijesti svih nas koji dolazimo sa ovih prostora.

Srbi su očigledan primjer da se mudrost plaća patnjom, jer nema mudrosti bez rana. Međutim, postavlja se logično pitanje, koliko su Srbi zaista naučili svoje istorijske lekcije i da li su spremni da ih ponove?

Balkan je kroz istoriju oduvijek bio od velike važnosti svim stranim silama. On je spoj istoka i zapada, a preko Balkana su išle rute između Evrope, Afrike i Azije. Balkan je zapravo oduvijek bio geopolitički autoput. Svako ko ima kuću ili neki posjed pored autoputa se svakodnevno suočava sa bukom, prašinom, sudarima automobila, zvukovima sirena i u takvom okruženju se teško pronalazi mir i spokoj. Tu zemlja konstantno drhti, ne dajući ni mrtvima pravo na spokoj. Upravo zato je Balkan bure baruta kojem je neophodna samo jedna iskra da ga ponovo zapali.

Iako se danas, analizirajući svjetska politička dešavanja, često fokusiramo isključivo na misli i djela državnika, zaboravljamo da je geopolitika zapravo razumijevanje uticaja geografije na politiku. Geografija je zapravo glavna varijabla koja definiše istorijski tok jednog naroda, a Srbi to nažalost nikada suštinski nisu shvatili, zbog čega su vječito bili osuđeni da ponavljaju krvave epizode svoje istorije.

Primarni cilj svih država je preživljavanje u anarhičnom svijetu gdje glavnu prevagu nosi sila, a ne pravda. Shodno tome, cilj svih država je povećanje političkih, ekonomskih i vojnih kapaciteta, koji se kasnije mogu pretvoriti u sredstvo moći, čime država osigurava svoj opstanak i prosperitet. Srbi su dolaskom Turaka na prostor Balkana izgubili svoje države, pa su tako kroz veliki dio svoje istorije bili prepušteni vjetrovima i strujama velikih sila. Zadnjih 700 godina Balkan je konstantno na stolu velikih sila, koje precrtavaju geografske granice, da bi zadovoljile svoje apetite. Zbog toga se u narodu formirala slika o "dobrim" i "zlim" silama, koje su vijekovima definisale ove prostore.

Tako su Njemačka i Austrougarska dobile epitet "zlih sila", jer su zbog svoje težnje da dostignu naftom plodna područja današnjeg Iraka, naišle na otpor srpskog naroda koji je težio da ponovo uspostavi jaku državu na Balkanu kako bi sebi garantovao opstanak i slobodu. Velika Britanija je isto ostala urezana u sjećanju kao "zla sila", jer je zbog svoje kolonijalne težnje da zadrži kontrolu nad Indijom, na životu održavala Osmansko carstvo i time svoje pravo da koristi Suecki kanal i osigura bržu vodenu rutu do Indije. Na drugu stranu, u narodu se formirala ljubav prema Rusiji, koja je podržavala bune srpskih seljaka protiv Osmanlija u trenucima kada je i sama ratovala protiv Osmanskog carstva.

Ne treba zamjeriti prostom čovjeku ovakvo razmišljanje, jer kada se jedna država nalazi na stolu, jedino što se gleda jeste ko zapravo reže udove države, a ko je pokušava sačuvati. Međutim, ako ne shvatimo uskoro da smo na stolu i da takvim razmišljanjem nikada nećemo pobjeći iz geopolitičkog lonca u kojem nas kuvaju velike sile, bićemo osuđeni da ponavljamo svoju krvavu istoriju.

Ustanak iz lonca

Srbi su, složićemo se svi, možda i najveći buntovnici na evropskom kontinentu. Brdoviti Balkan je bio i ostao kamen spoticanja čizmama velikih sila koje su se odvažile da prođu ovim geopolitičkim autoputom. Međutim, to nikada nije spriječilo nove prodore stranih sila, a prava promjena može da nastane samo onog momenta kada se prošli i trenutni politički procesi istinski shvate. Da bi ustao iz lonca i sišao sa stola, čovjek prvo mora da shvati da se nalazi u istom.

Bosna i Hercegovina je od momenta kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum stavljena u lonac i sve vrijeme se lagano krčka. Glavni kuvar je Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira, koji preko kancelarije Visokog predstavnika zadnjih 30 godina institucionalizovano sprovodi neokolonijalnu politiku Vašingtona, Berlina i Londona. Filozofija ove politike je jednostavna, kontrolisani haos je bolji nego nekontrolisani mir.

Za Sjedinjene Američke Države je BiH služila kao politička poluga kojom se osiguravala zapadna dominacija na Balkanu bez velikog vojnog angažmana. Vršenjem pritisaka na Republiku Srpsku preko Visokog predstavnika i na Srbiju preko Kosova i Metohije, SAD su u prošlosti osiguravale da prostor Balkana ostane pod NATO "kišobranom", što je omogućavalo kontrolu nad geostrateškom osovinom Baltik-Crno more-Balkan. Međutim, dolaskom Trampove administracije i ulaskom u pregovore sa Rusijom, koja za SAD nije više najveća prijetnja, već je tu ulogu preuzela Kina, dolazi do gubitka interesa SAD da održava ovu geostratešku osovinu. Nova pozicija američke administracije prema Republici Srpskoj i Srbiji zavisi od razvoja pregovora sa Ruskom Federacijom, ali za sada pokazuje neutralne obrise, što je samo po sebi veliki politički odah za ljude sa ovih prostora.

Uloga Velike Britanije na ovim prostorima je uvijek bila oslikana kroz "geopolitiku ostrvskih zemalja". Naime, London se kroz istoriju ratova sa Francuskom  uvijek plašio da će jedna država da prevlada na evropskom kontinentu i da će ugroziti geopolitičku poziciju ove ostrvske zemlje. Zato je politika uvijek bila zavadi pa vladaj. U interesu Londona nije unitarna BiH, jer bi to značilo dominaciju jedne strane, već disfunkcionalna Republika Srpska, čija se politička ljuštura može oživjeti po potrebi, kako bi se čitava BiH, a i region održali u geopolitičkoj neizvjesnosti i stanju permanentne krize. Iako je možda i sam najviše zaslužan za ovaj politički haos na zapadnom Balkanu, Josip Broz Tito je ipak najljepše opisao britansku imperijalnu politiku kada je rekao "Britanci ulaze kao lisice, ponašaju se kao vukovi, a odlaze kao psi".

S druge strane, uzimajući u obzir da je trenutni samoproglašeni Visoki predstavnik, koji je uzgred i najviše zaslužan za trenutnu političku krizu u BiH, njemački državljanin, ne možemo da shvatimo geopolitička dešavanja na zapadnom Balkanu bez shvatanja uloge Berlina. Ovaj grad i njegova elita kroje sudbinu srpskog naroda još od Berlinskog kongresa 1878. godine, radeći aktivno na inžinjeringu srpskog identiteta kroz istoriju, jezik i kulturu, što je u kasnijim fazama dovelo i do direktne vojne okupacije i genocida nad srpskim narodom.

Danas Njemačka vidi BiH kao test vlastite sposobnosti da vodi evropsku politiku bez SAD. Kao industrijski motor Evrope, Njemačka zavisi od stalnog priliva jeftine i dobro kvalifikovane radne snage, a zemlje zapadnog Balkana, uključujući i BiH, su upravo neiscrpan rezervoar neophodne radne snage. Ljudi sa ovih prostora su vrijedni radnici, posjeduju određene evropske kvalifikacije, kulturno i istorijski su kompatibilniji nego radnici iz Azije ili Afrike i spremni su da migriraju zbog političke i ekonomske nestabilnosti. Dakle, održavanjem permanentne političke nestabilnosti, pored jačanja svojih geopolitičkih mišića, Njemačka omogućava napredovanje svog industrijskog sektora i tako ojačava svoju poziciju unutar Evropske unije, koju koristi kao platformu za sprovođenje svoje spoljne politike.

Da bismo izašli iz lonca, neophodno je shvatiti da je poštovanje pisanog slova Dejtona, kao i demokratske volje naroda, jedini pravi izlaz iz ove političke krize. To u prvoj liniji podrazumijeva suočavanje sa realnošću i realizacijom da dok se demokratski ne izborimo za pravo da samostalno odlučujemo o sopstvenoj političkoj budućnosti, miran život na ovima prostorima nikad neće biti moguć, a bure baruta će ponovo da eksplodira i zapali čitav kontinent.

Nemanja Plotan, magistar međunarodne političke ekonomije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.