Bezbjednost ne trpi ravnodušnost

Institucije su, i ovog puta, postupile odgovorno. Škole su evakuisane, bezbjednosne službe reagovale, a policija je obavila svoj posao. Niko nije rizikovao dječije živote i to je jedini ispravan pristup. Svaka prijetnja mora biti tretirana kao realna, bez izuzetka. Ali tu je pitanje koje ostaje da visi u vazduhu - kako smo dozvolili da ovakav oblik terora postane skoro pa normalan?

Činjenica je da se svakoj generaciji u posljednje dvije i kusur decenije desio slučaj u kojem jedan dan ne moraju u školu jer je tamo neko "nešto dojavio", ali i da ove i slične prijetnje rijetko dolaze od "opasnih pojedinaca" i stvarnih terorista. One su često dio šireg obrasca, testiranja sistema, izazivanja panike, a često i puke zabave onih koji ne shvataju težinu posljedica.

One mogu da budu ogromne, čak i u slučaju kad učenik prijavi nepostojeću bombu jer se nije spremio za kontrolni iz matematike, od psihološkog stresa za djecu i straha koji osjećaju roditelji, do izgubljenih časova koji se teško nadoknađuju, ali i trošenja resursa policije i hitnih službi.

Najporaznije od svega je otupljivanje dobrog dijela društva na ovakve pojave. Dojave o bombama, prijetnje nasiljem, anonimni i-mejlovi sa scenarijima straha postali su gotovo uobičajeni.

Toliko se često dešavaju da se javnost, svjesno ili nesvjesno, na njih počela navikavati. Samo da ne bude kao u priči o vuku koji stalno dolazi, dok se ne pojavi onaj pravi, a niko više ne reaguje. Bezbjednost ne trpi ravnodušnost i zato je važno da javnost pruži podršku policiji i sluša njihova uputstva u kriznim situacijama.

Kako stati u kraj ovim prijetnjama? Ozbiljnim i vidljivim sankcijama, a otkrivanje i kažnjavanje počinilaca mora biti brzo i javno, da bi poruka bila jasna.

Takođe, potrebna je jača saradnja institucija, tehničko praćenje digitalnih tragova i prevencija u onlajn prostoru. Isto tako potrebno je razgovarati sa djecom i mladima, individualno, ali i u javnom prostoru, o posljedicama i odgovornosti. Škole moraju ostati mjesta znanja i najljepših uspomena, a ne straha. Haos, koji je pod opsadu straha stavio na desetine škola od Banjaluke do Trebinja, ozbiljno je upozorenje da hibridne prijetnje ne poznaju granice niti biraju žrtve. Iako je brzom reakcijom policije potvrđeno da su dojave bile lažne, gorčina praznih učionica i uplašene djece ne smije biti zanemarena.

Ovaj oblik digitalnog terorizma zahtijeva ne samo strogu kaznenu politiku bez izuzetaka, već i beskompromisno jačanje sajber-bezbjednosti.

Samo tako možemo osigurati da školsko zvono, a ne policijska sirena, ostane zvuk koji definiše djetinjstvo naše djece.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.