Betonom protiv prirode

Sječa vrba uz Vrbas u Banjaluci nije samo još jedan građevinski zahvat već je direktan udar na identitet grada. Stabla koja su vijekovima oblikovala obalu i bila njen zaštitni znak nestaju gotovo preko noći, kao da su smetnja, a ne vrijednost.

Sve više djeluje da se priroda podređuje betonu zarad projekata koji možda donose političke poene, ali brišu ono zbog čega je ova rijeka posebna.

U ovom kontekstu, ne može se ne podsjetiti na poruku iz pjesme Đorđa Balaševića "Ne lomite mi bagrene", koja je postala opšti simbol upozorenja na odnos prema prirodi.

U ovom slučaju ne možemo da se ne zapitamo da li je riječ o neznanju ili bahatosti, teško je reći, ali posljedice su iste nepovratno mijenjanje lica Vrbasa. Iako su gradske vlasti najavile kažnjavanje odgovornih, čak smijenili nadzorni odbor, šteta je već učinjena i nepovratna.

Sadnja novih stabala ne može to da nadoknadi, jer je pitanje da li će ih dočekati naši unuci. Osim toga, možda ih unište opet neki neupućeni radnici ili vandali kojih nažalost ne manjka.

Što je još gore umjesto priznanja krivice ponovo smo dobili politička prepucavanja i prebacivanja odgovornosti s jednih na druge. Grad tvrdi da su Vode Srpske dale saglasnost na projekat, a ovi da sa tim nemaju veze.

Dok se oni prepucavaju obale Vrbasa ostaju puste, a reakcije građana potvrđuju da je ovo kap koja preliva čašu. Među njima je i influenser Miloš Orlić. On je u svom obraćanju ogolio suštinu problema potrebu da se sve uniformiše, betonira i prilagodi šablonima, bez razumijevanja onoga što Vrbas čini jedinstvenim. Njegova poruka, iako emotivna, otvara legitimno pitanje zašto se prirodna autentičnost žrtvuje zarad loše kopiranih urbanističkih rješenja?

S druge strane, niko razuman nije protiv uređenja obale jer šetališta i riva uz Vrbas zaista mogu biti vrijedni projekti, ali samo ako se rade s mjerom i poštovanjem prema prirodi. Ovdje to očigledno nije bio slučaj i umjesto skladnog rješenja, dobili smo grube intervencije koje brišu prirodni karakter prostora.

Zato se nameće važnije pitanje od same sječe ko je za ovo odgovoran, da li su to radnici koji izvršavaju naloge ili oni koji su projekat osmislili, odobrili i nadzirali? Ovakav rezultat ne odaje utisak stručnosti i promišljenog planiranja, sve suprotno od toga.

Upozorenja Centra za životnu sredinu da se radi o nastavku uništavanja obale dodatno zabrinjavaju. Ako je ovo pravac razvoja, onda se s pravom treba zapitati da li gradimo ljepšu Banjaluka ili je polako lišavamo onoga po čemu je bila prepoznatljiva? Davno je napisao Robert Grin da u prirodi nema nagrada ni kazni i da postoje samo posljedice. Kod nas je to prirodni ekocid i uništavanje prepoznatljivosti Banjaluke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.