Balkanac

Kažu da je Balkan most između Istoka i Zapada. U praksi, više liči na naplatnu rampu na kojoj stalno stojimo, čekamo zeleno svjetlo i slušamo kako nam objašnjavaju da zapravo nismo ni na jednoj strani puta, nego negdje sa strane, u pažljivo ograđenom prostoru sa natpisom "rezervat", iako niko ne zna objasniti koje su granice istog.

U tom rezervatu žive Balkanci. Ne Evropljani, to je viši nivo. Mi smo dovoljno blizu da nas se koristi, dovoljno daleko da nas se ne mora ozbiljno shvatiti. Kad treba radna snaga, dobrodošli. Kad treba stereotip, još bolje. Kad treba ravnopravan sagovornik, e tu već dolazi do tehničkih poteškoća. I onda se ti isti pitaju zašto smo ovakvi.

Posebno je zanimljiv termin "zapadni Balkan". To je još jedan nadimak koji se udomaćio u Briselu. Zvuči kao geografski pravac, skoro pa turistička ruta, ali niko nikad nije čuo za istočni ili južni Balkan. Kao da smo jedini koji trebaju dodatno objašnjenje, fusnotu na karti Evrope. To "zapadni" ne znači da smo bliže Zapadu, nego da smo bliže njihovoj ladici u koju nas uredno slažu. Tu smo negdje između "u procesu" i "nikad sasvim".

Nažalost, raznih etiketa imamo više papira za gradnju kuće. Balkanac, to je univerzalni odgovor na sve. Ako si temperamentan, Balkanac. Ako si korumpiran, Balkanac. Ako si snalažljiv, opet isto. Zanimljivo, kad neko iz "pravog" dijela Evrope napravi istu stvar, to se zove "individualni slučaj". Kod nas je to odmah kolektivna osobina.

Najveća greška je što smo vremenom počeli prihvatati tu ulogu. Kao glumci koji su toliko dugo igrali istu predstavu da više ne znaju gdje prestaje scenarij, a počinje stvarnost. Ponašamo se onako kako se od nas očekuje, jer je lakše uklopiti se u etiketu nego je skidati.

I dok nas sa Zapada gledaju kao rezervat, mi se unutar tog istog prostora uredno dijelimo na manje rezervate. Svako ima svoj ograđeni dio, svoju istinu i svoju verziju istorije. Kao da nije dovoljno što smo već spakovani u jednu ladicu, nego smo odlučili napraviti pregrade i unutar nje. Najveća ironija je što Balkan geografski jeste dio Evrope, ali identitetski kao da stalno polažemo neki prijemni ispit. I uvijek fali još jedan papir. U međuvremenu, etiketa ostaje ista, Balkanac. Ne kao opis, nego kao dijagnoza.

I tako živimo u tom neobičnom statusu, previše "naši" da bismo bili njihovi, previše "njihovi" da bismo bili svoji. Nedavno su nam uveli i ogradu, sa jasnim pravilima ponašanja, izjednačavajući nas sa migrantima. A možda je najveći problem što stalno pokušavamo dokazati da nismo Balkanci, umjesto da konačno odlučimo šta to uopšte znači, bez njihovih etiketa i mapa i bez tog čuvenog prefiksa koji nas smješta "negdje". Jer dok god čekamo da nas neko drugi preimenuje, ostaćemo tačno ono kako nas zovu. A ta etiketa od ovih prostora pravi egzotični rezervat.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.