Autogol u produžecima

SDS i dio opozicione družine uspjeli su proteklih dana da izvedu podvig dostojan sportskih antologija, da sami sebi daju autogol, i to ne u regularnom dijelu utakmice, nego u produžecima.

Prvo je Predsjedništvo SDS-a odlučilo jedno. Potom je Glavni odbor odlučio drugo. U ovoj stranci odluke očigledno imaju rok trajanja kraći od jogurta. Ono što važi u podne, već uveče može biti poništeno, a do jutra proglašeno istorijskom greškom. Tako je Branko Blanuša u nekoliko sati prešao put od čovjeka koji predlaže Draška Stanivukovića za zajedničkog kandidata do čovjeka kojeg Glavni odbor kandiduje za predsjednika Republike Srpske. Da je Šekspir pisao političke drame u Republici Srpskoj i njemu bi ovakav zaplet djelovao pretjerano.

U cijeloj priči posebno je zanimljiva sudbina Pokreta "Sigurna Srpska". Trebalo je da se izvrši fuzija sa SDS-om, a na kraju se ispostavilo da se SDS zamalo utopio u sopstvenim raspravama. Fuzija je propala, ali su ostale lijepe uspomene i poneka fotografija za stranačke arhive.

Stanivuković se zahvalio na ukazanoj časti i poručio da je jedinstvo najvažnije. Otprilike kao što se mladoženja zahvali svatovima nakon što mu na svadbi saopšte da je vjenčanje otkazano. Učtivo, pristojno i sa osmijehom, iako svi znaju da je orkestar već spakovao instrumente.

Najveća misterija ipak ostaje šta je uopšte opozicija. Ako pitate jedne, to je zajednički front. Ako pitate druge, to je nekoliko stranaka koje se ne mogu dogovoriti ni oko toga ko će prvi na konferenciju za novinare. Ako pitate treće, opozicija je stanje duha. Nešto poput horoskopskog znaka.

SDS je tako ponovo dokazao da je stranka u kojoj svaka struja ima svoju struju, a svaka frakcija svoju podfrakciju. Toliko je različitih centara moći da bi za njihovo mapiranje bio potreban geografski atlas. Nekada su se u stranci dijelili na reformatore i konzervativce. Danas bi bilo lakše pobrojati ko s kim nije u dobrim odnosima.

U međuvremenu, PDP se podijelio na original, kloniranu verziju i varijantu sa Igorom Crnatkom. Vukanović, s druge strane, ratuje sa svima podjednako. Svi su zajedno protiv vlasti, ali ponekad izgleda da su još više protiv sebe samih. Najzanimljivije je što su svi nezadovoljni, a svi tvrde da su pobijedili. Blanuša je kandidat, ali nije srećan. Stanivuković nije kandidat, ali je zahvalan. Vukanović tvrdi da je spriječen puč, ali ni sam kandidat nije po njegovoj mjeri. Miličević je zadovoljan što SDS nije predat drugima, a mnogi u stranci nisu sigurni da li je SDS uopšte ostao svoj. Kada se jednom budu pisale hronike, možda će neki istoričar zaključiti da opozicija nije izgubila izbore zato što je vlast bila previše jaka. Nego zato što je, baš kao u ovoj epizodi, sama sebi dala autogol. I to u produžecima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.