Aufiderzen

Odlazak čovjeka kojeg pola zemlje nije priznavalo, a cijela zemlja osjećala. Kada je iz OHR-a potvrđena vijest da Kristijan Šmit konačno odlazi, reakcije u BiH bile su gotovo poetski podijeljene. Jedni su uzdahnuli kao da odlazi posljednji tutor nestabilnog balkanskog internata, drugi kao da odlazi čovjek koji je godinama glumio upravnika zgrade u kojoj pola stanara tvrdi da nikada nije dobilo ključ.

Ipak, koliko god satire bilo u toj apsurdnoj situaciji, posljedice nisu bile nimalo smiješne. Šmit je postao simbol međunarodnog intervencionizma. Njegove odluke, nametanja i političke interpretacije ustava dolijevale su ulje na vatru.

U zemlji u kojoj se političke tenzije pale brže nego roštilj za Prvi maj, međunarodni zvaničnici bi trebalo da budu vatrogasci. Šmit je bio sve samo ne to. Konstantno i zlonamjerno, iz nekih svojih niskih strasti i pobuda, ličio je na patološkog piromana.

Njegovi potezi nisu donosili politički dijalog. Svaka njegova odluka postajala je nova epizoda beskonačne serije pod nazivom "Ustavna kriza - specijalno izdanje". Paradoks je bio očigledan. Međunarodna zajednica govorila je o demokratiji, dok je ključne političke procese rješavao neizabrani stranac.

Istovremeno, u Sarajevu, među bošnjačkom političkom elitom, već se čuju panični tonovi zbog njegovog odlaska. Godinama naviknuti da rješenja dolaze iz kancelarije visokog predstavnika, pa i od strane onih neizabranih međunarodnih zvaničnika, tamošnja politička scena sada zabrinuto gleda u budućnost i pita se šta dolazi poslije Šmita. Hoće li njegov nasljednik, ovog puta potvrđeni od strane Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, nastaviti praksu nametanja odluka i pritisaka na Republiku Srpsku ili će pokušati vratiti odgovornost domaćim institucijama?

Za mnoge političare u Sarajevu upravo je ta neizvjesnost najveći problem, jer su se previše navikli da političke bitke dobijaju intervencijom stranog faktora, a premalo dogovorom unutar same BiH.

I dok Šmit sada odlazi, njegove odluke ostaju da vise nad BiH poput kamena privezanog za vrat političkog sistema. Mnoge od tih intervencija ostavile su duboke pravne i političke ožiljke koje neće biti lako izliječiti ili bar estetski ukloniti. Zato se od njegovog nasljednika očekuje makar jedna stvar, da ne dolazi sa ambicijom austrougarskog namjesnika. BiH ne treba novi Benjamin Kalaj koji će narodima objašnjavati ko su, šta treba da misle i kako treba da uređuju vlastitu zemlju. Vrijeme političkog tutorstva odavno je trebalo ostati u istorijskim udžbenicima, zajedno sa monarhijama koje su vjerovale da Balkan mogu urediti dekretom iz Beča, Berlina ili Londona.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.