Odnosi Srbije i Crne Gore u 20. vijeku (2): Zlo se trpi od straha gorega

Formiranjem nove države Kraljevine SHS, razne državne, regionalne, nacionalne i vjerske zajednice su pod taj zajednički krov unijele različite nade, frustracije, sumnje, pobjedničke euforije, ali i stare antagonizme iz prošlosti. Mnogi su u minulim ratovima bili na suprotnim stranama i krvavo se sukobljavali, dok su jedni visoko dizali barjak pobjede i slave, drugi su nosili pečat gubitnika, ali i izdajnika.

Sve je to bio veliki izazov za one koji su pregnuli da grade tu državu, vjerujući da ona ima šansu samo kao centralistički uređena, bar za neko vrijeme. Nasuprot njima, one političke snage (domaće i strane) koje su bile protiv njenog stvaranja, insistirali su na federalizaciji (za početak), dajući zamah centrifugalnim silama koje su realno slabile novu državu i prijetile njenoj disoluciji, što će se krajem 20. vijeka i desiti u krvavom sukobu.

Srbi, kao najbrojniji narod u Kraljevini SHS, sa najdužom državotvornom tradicijom u novijoj istoriji i već odavno formiranim državama Srbijom i Crnom Gorom, su uglavnom bili zadovoljni činjenicom da su se svi srpski etnički prostori našli u jednom državno-pravnom okviru pod srpskom krunom. Naivno su vjerovali da i drugi Jugosloveni većinski dijele isti entuzijazam i poštuju srpske ratne žrtve. Izuzetak je među njima činila jedna mala politička grupacija iz Crne Gore, koja je insistirala na očuvanju crnogorske državnosti. Oni će vremenom isticati i svoju etničku posebnost, za šta će dobiti podršku raznih domaćih i stranih političkih faktora, koji su decenijama, a i vijekovima, bili suprotstavljeni interesima srpskog naroda. Ta vještački proizvedena nacija će se uporno izdvajati iz jedinstvenog srpskog korpusa, da bi se krajem 20. vijeka i politički okrenula protiv dojučerašnjih sunarodnika. Kako se dotjeralo dotle, možda će dio odgovora pružiti neke činjenice iz ovog teksta, koje slikaju srpsko-crnogorske odnose u posljednjih stotinjak godina.

MILIONSKI GUBICI

Srbija je u novu državu ušla teško osakaćena milionskim ljudskim gubicima, potpuno opljačkana tokom okupacije, sa uništenim stočnim fondom u popaljenim selima. Pašić i drugi politički lideri su imali težak zadatak da zemlju povrate u normalan život, a odmah ih dočeka i skoro nerješiv problem: kako stranačke rogove "troimenog naroda" saviti u zajedničku državnu vreću. Politički Zagreb, impregniran decenijskom antisrpskom propagandom Beča i klerikalnih krugova, teško se kao ratni gubitnik mirio sa ulaskom u zajednicu sa većinskim Srbima. Frankovci i ostali hrvatski šovinisti stalno su gurali kliplje u točkove nove kraljevine.

Nikola Pašić

Pored toga, potpomognute italijanskim tajnim službama, 1919. buknuše oružane pobune na Kosovu i Metohiji, ali na žalost i u bratskoj Crnoj Gori. Šiptari dižu pobunu u Drenici, izvodeći niz terorističkih akcija protiv države, ali i srpskih civila. Dio pristalica svrgnutog kralja Nikole, tzv. zelenaši, poslije propale "božićne pobune" zbog gubitka državne samostalnosti Crne Gore još godinama će voditi terorističku borbu protiv bjelaša i državnih organa. Oni vremenom shvatiše da su bez podrške sa vana ostali na slijepom kolosijeku, pa postepeno polažu oružje i traže i dobijaju amnestiju od kralja Aleksandra.

• Odnosi Srbije i Crne Gore u 20. vijeku: Opstrukcije ujedinjenja bacile sjenu na zajedničke pobjede

No to nije značilo i odustajanje od svojih političkih ideja, pa će djelovati u Federalističkoj stranci Crne Gore. Oni će sa oko 25 odsto podrške crnogorskog biračkog tijela tražiti zasebnu administrativnu jedinicu, što će vremenom naginjati ka separatizmu. Ruku im odmah pružiše neke hrvatske i slovenačke stranke, udarajući na sva zvona tobožnju ugroženost od strane srpske hegemonije. Beč, Pešta i Rim su iz sjenke vodili taj proces u funkciji sprečavanja snažnijeg političkog i drugog povezivanja Srba na njihovim sada objedinjenim etničkim prostorima. Plan je diktirao stalno i na svakom mjestu unošenje političkog razdora i produbljivanje regionalnih kulturnih razlika među Srbima, kako bi se srpski korpus fragmentirao i na kraju doveo u stanje unutrašnjeg sukobljavanja.

U duhu tog plana, odmah poslije Velikog rata započe propagandno djelovanje. Hrvatski istoričar dr Ivo Pilar je u Beču 1918. na njemačkom jeziku izdao djelo pod nazivom "Južnoslovensko pitanje i svjetski rat". Prevod će u Zagrebu objaviti ustaše 1943, a njihovi sljedbenici nanovo "tiskati" devedesetih godina. Pilar piše da su Crnogorci potomci nekakvih "crvenih Hrvata", a sama Duklja je bila dio te "Crvene Hrvatske". Slične pseudoistorijske nebuloze su zastupali hrvatski ultranacionalisti i utemeljivači ustaške srbomrzačke ideologije Ante Starčević, Josip Frank i Milan Šuflaj. Starčević je tvrdio: "Od Triglava do Soluna živi samo jedan narod - hrvatski", a Šuflaj skromno iznosio da je hrvatsvo sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio evropski zapad.

Upravo oni su bili "naučni" uzori crnogorskom ustaši Saviću Markoviću Štedimliji za njegove kvazi-istorijske teze. On piše kako su ti "Crveni Hrvati", preci današnjih Crnogoraca, bili dio zapadnog kulturnog identiteta, ali su prisilom Vizantije prihvatili srpsko ime. On, uz druge bisere, veli: "Preci današnjih Crnogoraca došli su u svoju zemlju kao Hrvati i pod tim imenom živjeli nekoliko vjekova". Štedimlija 1937. u Zagrebu objavljuje brošuru "Osnovi crnogorskog nacionalizma" sa poglavljima: "Crvena Hrvatska i njeni kulturni tragovi"; "Pretapanja imena Crvena Hrvatska u Crna Gora", itd.

Kad se pokušava dokazati nešto potpuno nemoguće, tad se mora mnogo i debelo lagati, jer Crna Gora je bila najveći baštinik velikog srpskog epskog nasljeđa i kosovskog kulta, a naročito kulta Miloša Obilića. U Crnoj Gori se zadugo govorilo da su oni poslednji neosvojeni dio Dušanovog carstva.

Štedimlija u ličnosti Sekule Drljevića vidi crnogorskog Starčevića, onog što je kiptio mržnjom prema Srbima: "Srbi su smeće, niža rasa, tu pasminu treba istrijebiti i to sjekirom po glavi". Rečeni Sekula Drljević se smatra ocem crnogorskog nacionalizma. Političku karijeru je započeo kao zelenaš i federalista, a okončao kao zakleti ustaša i Pavelićev blizak prijatelj. Na kraju je skliznuo u najsramniju izdaju, noseći na rukama krv hiljada svojih sunarodnika, jer je Đurišićeve četnike u povlačenju ka zapadu 1945. "na vjeru" predao ustašama, koji ih svirepo zvjerski pobiše. Taj vrli Crnogorac je tvrdio da su Crnogorci zasebna nacija koja potiče od Ilira, dok je Srbe nazivao Vlasima.

NIZ NEBULOZA

O takvim ranijim nebulozama svjedoči i profesor Milorad Ekmečić, iznoseći podatak da je crnogorska vlada u izbjeglištvu u martu 1920. Ligi naroda uputila memorandum sa tvrdnjom da su Crnogorci kao posebna nacija nastali asimilacijom doseljenika i starih Ilira, da im se i jezik razlikuje od srpskog, te da su u srednjem vijeku imali moćnu državu Zetu. Elem nije tačna tvrdnja da Štedimliji pripada "slava" da je prvi počeo Crnogorce nazivati posebnom nacijom u odnosu na Srbe. On je tokom rata bio blizak saradnik poglavnika Ante Pavelića, klikćući: "Danas u Crnoj Gori, kao i u Hrvatskoj, kuca jedno srce i živi jedan jedinstven duh". Zaslužan je, između ostalog, i za formiranje "hrvatske pravoslavne crkve". Crvena armija ga hapsi u Austriji, gdje se skrivao sa ustašama i poslije zatvaranja u Sovjetskom Savezu predat je Jugoslaviji na njeno insistiranje. Ispašće da su ga Brozovi komunisti tako spasili jer je njegovo suđenje bila čista farsa i poslije kratkog zatvora njegov stari poznanik Miroslav Krleža ga uhljebljuje u svom Leksikografskom zavodu. Kada je umro 1971. sva štampa ustaške emigracije je objavila "priopćenja sućuti".

Mit o velikosrpskoj politici Beograda, kao i potrebi drobljenja srpskog narodnog tkiva, stvorila je Austrougarska monarhija, a kasniji nastavljači te politike biće hrvatske ustaše i italijanski fašisti, s ciljem stvaranje i zasebne crnogorske nacije. Međutim, godinama je skrivano od javnosti da je i Kominterna zajedno sa KPJ imala podudarne stavove o Crnogorcima i tezu da je Jugoslavija velikosrpska versajska tvorevina "tamnica naroda", koju treba razoriti. Na trećem kongresu KPJ u Beču 1926. u rezoluciji se pominje crnogorska nacija, kao i na sljedećem 4. kongresu jugoslovenskih komunista u Drezdenu 1928. U tim dokumentima se podstiču i svi separatistički pokreti koji bi doveli do rastakanja Jugoslavije i formiranja nezavisnih država Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i Slovenije. Dalje se kaže da je oslobađanje albanskog naroda od srpske okupacije moguće samo kroz sveopšti ustanak. Na 5. zemaljskoj konferenciji KPJ 1940. u Zagrebu, među pet jugoslovenskih nacija su navedeni i Crnogorci.

Odmah po okupaciji 12. jula 1941. italijanski fašisti proglasiše "nezavisnu Crnu Goru", sa crnogorskom nacijom i crnogorskim jezikom. Desna ruka su im bili zelenaši - federalisti, koji će propašću Italije, po tvrdnji Jova Kapičića, masovno prilaziti komunistima koji su obećali obnovu crnogorske države.

Tokom izuzetno krvavog građanskog rata u Crnoj Gori, komunisti nastaviše prethodnu nacionalnu politiku. Đilas, vodeći partijski ideolog, u beogradskoj Borbi 1. maja 1945. objavljuje tekst "O crnogorskom nacionalnom pitanju", kojim potvrđuje Crnogorce kao zasebnu naciju. Pošto se partija u ratu surovo obračunala sa svojim neistomišljenicima, glasnog protivljenja nije bilo.

Milovan Đilas

Na 5. kongresu KPJ 1948. Broz je iznio tezu da je srpska vojska 1918. okupirala Crnu Goru i druge dijelove Jugoslavije da bi velikosrpskoj buržoaziji obezbijedila vladajući položaj. On je tako posijao dodatno sjeme razdora koje je brzo proklijalo, posebno u Crnoj Gori i Hrvatskoj, gdje je ta floskula postala „sveto pismo“ tamošnjih "drugova". Prvi čovjek crnogorskih komunista Blažo Jovanović tu mantru je vrlo često ponavljao. Ne bješe malo ni autošovinista u samoj Srbiji, koji su se tako udvornički rado bacali blatom na svoju mučeničku vojsku, koja je uz neviđene napore i žrtve od 1914. do 1918. oslobodila porobljenu braću, ali i njihove susjede. Što se tiče omiljene krilatice komunista o vladanju državom "veliko-srpske buržoazije", to je prilično glupa laž, u Jugoslaviji su vlast vršile političke stranke sa prostora cijele Kraljevine na osnovu provedenih demokratskih izbora.

Pošto je dekretom uspostavljena crnogorska nacija, etnički inženjering je mogao otpočeti. Prvi posljeratni popis stanovništva u Narodnoj Republici Crnoj Gori 1948. bio je čista farsa, građanima se uporno sugerisalo da se nacionalno upisuju kao Crnogorci, jer "to je isto ko Srbi", tumačeno je. Tako se tek 1,78 odsto građana upisalo kao Srbi dok je u svim predratnim popisima broj Srba prelazio 90 odsto. Popisni materijal je brže-bolje, uništen.

JAČANjE SRBOFOBIJE

Sljedbenici Blaža Jovanovića, Đoko Pajković i Veljko Milatović, bili su još zagriženiji srbofobi. Ovaj drugi je bio vrlo blizak desnom krilu hrvatskih komunista, sa simpatijama za frankovce i Maspok. On daje vjetar u leđa raznim crnogorskim autorima, koji su narativ o identitetu Crnogoraca preuzimali od hrvatskih pravaša i Savića Markovića Štedimlije, bestidno posežući za istorijskim falsifikatima. Oni su srpstvo prikazivali kao nametnuti balast Crnoj Gori, dok se sve češće pisalo o srednjovjekovnoj Duklji i nekakvim etničkim vezama Hrvata i Albanaca sa Crnogorcima. Partija je sve jače nastupala u tom pravcu, pa su mnogi poput Vladimira Bakarića već govorili i o crnogorskom jeziku. U predvečerje Maspoka u Zagrebu je '71. nastala jedna organizacija Crnogoraca koji su zadrto poricali svaku etničku vezu sa Srbima, koje su usput otvoreno prezirali. Crnogorska akademija nauka je ličila na ispostavu hrvatske JAZU, dok se povećavao broj mladih Crnogoraca koji studiraju u Zagrebu. Sve to bijaše pokušaj kroatizacije Crne Gore.

Strategija rasrbljavanja i etničke konverzije Crnogoraca mogla je dati vidnije rezultate samo dugoročnim djelovanjem, uz nametanje silom u totalitarnom sistemu vlasti, a komunističko jednoumlje je imalo i batinu i vrijeme. Razne brošure, proglasi i referati komunističkih perjanica vrvjeli su od osude velikosrpskog hegemonizma. Širenjem istorijskih zabluda i neistina ubijana je narodna duša i nametan novi kulturni i duhovni identitet putem obrazovanja, nauke, kulture, umjetnosti, pa i sporta. Generacije crnogorskih Srba su stasavale uz iskrivljenu sliku o svom porijeklu i nacionalnoj istoriji, što je bio put udaljavanja od srpskog identiteta, koji je usput žigosan kao četništvo i velikosrpstvo. Sve je to smišljeno usmjeravano ka kidanju etničkih veza između Crne Gore i Srbije, s namjerom da se one na kraju potpuno pobrišu.

Istini za volju Đilas je padom s vlasti "revidirao" svoj stav o crnogorskoj naciji, izjavivši da je to bio "ideološki partijski izum". No šteta je već bila napravljena i zloćudni proces nacionalne konverzije već bješe uzeo maha, ali na sreću nije i okončana. Još je dosta Crnogoraca imalo jasno očuvanu kolektivnu svijest i osjećanje da imaju zajedničko porijeklo, jezik, religiju, pismo i istorijsko pamćenje sa svim ostalim Srbima. Dobar dio Crnogoraca je ostao u nekoj identitetskoj dvojnosti, što se pojavljivalo još za knjaza Nikole, koji je tvrdio da su Crnogorci Srbi, ali ih je uzdizao kao neke "nadsrbe", mnogo bolje od ostalih Srba, pa je uz srpstvo naglašavao i crnogorstvo.

Kada su osamdesetih godina poražene snage iz Drugog svjetskog rata ponovo digle glavu, gurajući reviziju istorije, Srbi začas postadoše njihove stare mušterije. Snažno finansirani izvana naglo buknuše tinjajući separatizmi u Jugoslaviji. Srbi su se sporo i teško budili iz lažnog sna o bratstvu i jedinstvu, shvatajući da su skoro zaboravili ono što se nikako nije smjelo zaboraviti, pa se počeše prisjećati ko ih je i zašto u 20. vijeku klao i progonio. Uprkos teškom nasljeđu prethodnog sistema, Crnogorci se tokom sukoba devedesetih na čelu sa svojim rukovodstvom nađoše na "svojoj" srpskoj strani, zajedno sa svim ostalim Srbima.

Međutim, zapadni centri moći su nastavili stezati obruč oko Srba smatrajući da oni nisu dovoljno iscjepkani i razjedinjeni novonastalim državama na tlu Jugoslavije, te da i Crna Gora zajedno sa Kosovom "moraju" napustiti skraćenu Jugoslaviju. Rukovodstvo u Podgorici, zajedno sa starim antisrpskim snagama, poče se korak po korak odvajati od Beograda, što će Crnu Goru učiniti vrlo lakim plijenom zapadnim neprijateljima.

Konačno, 21. maja 2006. Crna Gora se na (neki kažu pokradenom) referendumu, sa 55,5 odsto glasova "za" odijelila od Srbije. Bez obzira što su prevagu za odvajanje donijeli Bošnjaci, Muslimani Šiptari i Hrvati, Beograd sa nevjericom spozna neprijatnu istinu da su mnoga "braća" okrenula ćurak naopako, kao posljedica dugo vođenih razornih procesa, diktiranih iz Beča, Rima, Pešte, Berlina, Zagreba i konačno iz same Crne Gore, na koje zasad namjerava u budućnosti staviti tačku.

Crnogorski ultranacionalisti za najvećeg protivnika proglasiše Beograd i Srpsku pravoslavnu crkvu, mada je Srbija za Crnogorce oduvijek bila obećana zemlja, gdje su se masovno školovali i profesionalno afirmisali. Uz jaku političku zastupljenost po tzv. nacionalnom ključu, sa čvrstim porodičnim, zavičajnim i plemenskim vezama brzo su gradili zavidne karijere i lako se peli u hijerarhiji moći. U vrijeme Jugoslavije pričao se vic da, kad se u Beogradu upoznaju dva Crnogorca, odmah jedan drugog pitaju: "Čoče, a đe rukovodiš". No neki od njih i pored toga u sred Beograda su pljuvali po Srbiji, a to im se toleriše i danas-danile.

Nekim Crnogorcima Zagreb, Sarajevo i Priština postadoše draži i preči od tog Beograda ili Banjaluke. Pređen je dug put od Nikolinih "nadsrba" do Milovih "nesrba". Ta činjenica je najveći apsurd nove crnogorske politike, jer im novi prijatelji i saveznici ne daju nikakve privilegije, već su nerijetko izloženi ucjenama, poniženjima i preziru. Brisel (čitaj Njemačka) im je već stavila do znanja da će se njima upravljati preko Zagreba kada su u pitanju evroatlantske integracije.

Po diktatu savana, Podgorica stalno i nemilice baca ljuto sjeme razdora, podstiču se i podgrijavaju animoziteti, ne samo protiv rukovodstva Srbije, već se to prenosi i na njene građane, pa tako i na Crnogorce u Srbiji. Galami se da postoji nekakva ugroženost od strane Srbije, kao tobožnje opasnosti za crnogorsku nezavisnost.

OSTAJE NADA

I Srpska pravoslavna crkva, koja je po osnovu svog istorijskog srpskog statusa, već dugo je izložena velikim pritiscima, no to je jedna kompleksna i široka tema koja zahtijeva posebno razmatranje.

Na djelu je reinterpretacija istorijskih događaja, pa se recimo ističe da su Crnogorci na Mojkovcu spasili Srpsku vojsku, da bi se ona 1918. vratila i okupirala Crnu Goru. Tako je svojom rezolucijom parlament Crne Gore poništio odluke Podgoričke skupštine o ujedinjenju sa Srbijom iz 1918, nazivajući srpsku vojsku okupatorima.

Za razliku od Crne Gore, Srbija nikad nije tražila preču braću i saveznike od Crnogoraca i dugo je popuštala i tolerisala sve te sramne akte Podgorice, da se ne bi "dolijevalo ulje na vatru". "Zlo se trpi od straha gorega" (Njegoš). Srbija nije vodila harangu protiv crnogorskog režima ni kada u oktobru 2008. priznaše lažnu državu Kosovo, što joj je bio upravo "nož u leđa", po onoj staroj: "Ko te to tako grdno rani? Brat. Pa zato je tako duboko". Mimo većinske volje svojih građana, Crna Gora će ući i u NATO.

Odnos crnogorskih separatista prema Srbima u Crnoj Gori posebno je opasan i delikatan, oni su izloženi velikim pritiscima i segregaciji. Napada se njihovo ime, jezik i crkva i ulaže mnogo više energije u pronalaženju razloga za sukobe, nego što postoji volja za prevazilaženje i smirivanja takvog stanja. Danas u Crnoj Gori imamo slučaj da su njeni stanovnici od istih predaka postali pripadnici različitih nacija. Često se članovi iste porodice, pa čak i ukućani, različito nacionalno izjašnjavaju, govore istim srpskim jezikom kojeg različito nazivaju. To su relacije u kojima se danas nalazi podijeljeno crnogorsko društvo.

Nadati se u Boga i pamet da će većina Crnogoraca ponovo stati pod jednu srpsku zastavu, jer će ih najposlije i neprijatelji naši zajednički na to natjerati jednog dana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.