Mračna strana istorije - kako su Srbi u Derventi ubijani u prošlom vijeku

Teška sudbina prati srpski narod na njegovim ovdašnjim ognjištima. I da sve bude još gore, ponavlja se svakih nekoliko decenija i to u svom najgorem obliku. Tamnom i krvavom.

Znani i neznani grobovi, priče koje ih prate i dokumenti iz ne tako davnih vremena, svjedoče o jednoj od najmračnijih era u istoriji civilizacije koja je ispisana polovinom prošlog vijeka, a pokušana da oživi, možda i u još mučnijem obliku, početkom devedesetih godina. 

U nizu onih koji su za života doživjeli pakao na zemlji su Srbi za vrijeme Drugog svjetskog rata u Derventi kao i njihovi potomci koji su među prvima, pred kraj vijeka, osjetili žeđ za krvlju mahom dotadašnjih prvih komšija.

Logori smrti 

U Derventi su, tokom proteklog Odbrambeno-otadžbinskog rata, dok još nije bila ni formirana Vojska Republike Srpske, hrvatske i muslimanske snage 
napadale lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti. Istovremeno, u gradu su formirani logori za Srbe, među kojima su najozloglašeniji bili u Domu vojske i na lokaciji Rabić.

O zvjerstvima i zidovima krvi priča se i danas, u nadi da će ruka pravde da stigne sve koji su se mjesecima iživljavali nad srpskim zarobljenicima. Međutim, danas se, kao ni onomad, ne priča o strahotama kroz koje su prošli Srbi derventskog kraja poslije, kako stari narod često kaže, onog rata. To bi, ipak, moglo da se promijeni. 

Dobra saradnja Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica sa Udruženjem derventskih logoraša rezultirala je idejom da se naprave dvije studije o stradanju Srba - jedna vezana za događaje iz Drugog svjetskog rata, a druga za Odbrambeno-otadžbinski rat. 
Autor studija biće viši stručni saradnik za memorijalizaciju, kulturu i politike pamćenja Milena Mihaljević. 

Prva studija o stradanju Srba u Derventskom srezu od 1941 - 1945. godine biće publikovana početkom jeseni, nakon čega će biti nastavljeno istraživanje vezano za period posljednjeg rata. 

- Na ovu ideju smo došli da bi ukazali na kontinuitet stradanja, te slične mehanizme represija tokom oba rata, sa naglaskom da su istorijske okolnosti, politički ciljevi i pravni okviri bili različiti. Monografija koja se priprema za jesenje publikovanje rezultat je istraživanja prevashodno arhivske građe, objavljenih dokumenata i relevantne istoriografske literature. Pored rekonstrukcije istorijskih događaja, trudila sam se da na osnovu dostupnih podataka ukažem na koji način je vojna, policijska, birokratska i druga infrastruktura na lokalnom nivou sprovodila genocidnu politiku NDH, te kako je do kraja proljeća zahvatila sva srpska naselja ovog sreza – kazala je za "Glas". 

Opisana su hapšenja najprije uglednih domaćina, sveštenika, učitelja, trgovaca, a kasnije i ostalih derventskih Srba, njihovo prisilno iseljavanje, zatvaranje i mučenje u lokalnim zatvorima, transport do sistema logora smrti i likvidacije, te pojedinačna i masovna ubistva u samim selima sreza.

Istraživanje pokazuje da ovi zločini nisu bili posljedica stihije ili pojedinačnih osveta, već da su organizovani i sistemski sprovođeni sa ciljem uništenja srpske zajednice na pomenutom prostoru. 

- Posebno su potresna svjedočanstva o ubistvima ljudi na kućnim pragovima pred očima njihovih porodica, kao i ona o lokalnim zatvorima i sistemima logora smrti, gdje je svaki dan mogao biti posljednji, a odvođenje na strijeljanje je postalo neizbježno. Na lokalnom nivou Srbi su zatvarani u prostorije policijskog zatvora i bivše fabrike štapova - tzv. Štapare. Tu su danima bili izloženi mučenju, batinanju, izgladnjivanju i različitim oblicima zlostavljanja, a ako bi to preživjeli bili bi najčešće transportovani u logore smrti Gospić – Jadovno – Pag, Jasenovac i Slavonsku Požegu, odakle se većina nije vratila – rekla je Mihaljevićeva. 

Jefina ispovijest 

Jedan primjer, kaže, dovoljno govori o svemu. 

- Jedna od svjedokinja Jefa Smiljačić navela je da su 26. avgusta 1941. godine u njenu kuću došle ustaše, komšije iz njihovog sela, pa su naredile njoj, njenom mužu, te sinu i kćerima da izađu iz kuće. Prema sjećanju svjedokinje oni su ih zatvorili u objekat za čuvanje stoke u sklopu njihovog imanja. Idućeg dana su ih izveli iz tog objekta, te nju sa tri maloljetne kćeri strpali u kamion. Muža Nedu i sina Milana, starog samo 16, odvojili su od njih i na licu mjesta su ih strijeljali. Na kraju navodi da dok su joj pred očima strijeljali sina i muža, nju i kćeri su tukli kundakom od puške ukoliko bi podigle glavu da posljednji put pogledaju najbliže, vozeći ih u pravcu logora tzv. Štapara – istakla je Mihaljevićeva, otkrivajući to svjedočenje. 

Posebnu vrijednost monografije, ističe, predstavlja poimenični popis do sada identifikovanih žrtava sa područja Derventskog sreza. 

- Prikupljanjem i provjerom ovih podataka cilj je bio da se žrtve otrgnu od zaborava, te da ostanu urezane u kolektivno pamćenje. Riječ je o preko 1.355 ubijenih Srba u različitim okolnostima, od kojih preko 700 likvidirano u sistemima logorima NDH – navela je, dodajući da rad na studijama o stradanju na istom području u dva različita istorijska perioda znači kontekstualnu analizu. 

- Ali ne kako bi se izjednačili istorijski događaji, već kako bi se ukazalo na ponavljanje određenih obrazaca koji su ostavili duboke demografske, društvene i kulturne posljedice na srpsko stanovništvo u Derventi i okolini – zaključila je Mihaljevićeva koja je magistar istorije. 

Derventa je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila važno strateško mjesto za NDH. Prvi put je oslobođena 1943. i taj događaj se obilježava 9. septembra svake godine, a 19. april u znak sjećanja na 1945. i konačno oslobađanje. 

Na udaru potomaka hrvatskih snaga bila je i 1992, a oslobođena je 4. jula te godine u okviru operacije "Koridor 92" , u narodu preimenovane u "Koridor života". 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.