Kako je izgledala kućna radinost od 1945. do 1970. godine: Majstori sa posebnim ugledom

Kućna radinost u Banjaluci i njenoj okolini ima dugu i bogatu tradiciju. U sebi je nosila specifičnosti svog vremena i prilagođavala se potražnji na tržištu. Značaj pojedinih djelatnosti kućne radinosti vremenom se mijenjao. Jedne su se smjenjivale i gasile, druge pojavljivale, razvijale i ulazile u modu.

Danas su neke zaboravljene iako su nekada bile veoma cijenjene i društvu potrebne.

Marljivi, pošteni i vješti banjalučki majstori kućne radinosti uživali su poseban ugled među sugrađanima. U vrijeme kada nije bilo industrijskih proizvoda, ili ih nije bilo dovoljno, ti majstori su bili u stanju da svojom maštovitošću, vještim rukama, odgovarajućim alatima i s puno ljubavi naprave dosta toga što je mušterijama bilo potrebno. Poslije Drugog svjetskog rata u Banjaluci se znatan dio stanovništva bavio kućnom radinošću. 

Zarada od nje nekima je bila dodatni, a nekima jedini izvor prihoda za izdržavanje porodice. Prema Uredbi o obavljanju kućne radinosti iz 1954. godine, ona je bila privredna djelatnost koju, prema mjesnim običajima i u vidu sporednog zanimanja, obavljaju zemljoradnici i domaćice kod svojih kuća ili u stanu, sami ili uz pomoć članova porodice, bez zapošljavanja tuđe radne snage i angažovanja učenika i, po pravilu, bez prijema porudžbina. 
U vidu kućne radinosti obavljale su se sljedeće djelatnosti: češljarska, lončarska, kačarska, tkačka, predilačka, ćilimarska, čipkarska, veziljska, pletačka, izrada predmeta od pruća i drveta i proizvodnja umjetnog cvijeća. Osim nabrojanih, narodni odbori srezova i opština su mogli da odrede i druge privredne djelatnosti koje su na njihovom području mogle da se obavljaju kao kućna radinost. Za njeno obavljanje nije bilo potrebno odobrenje za rad. Opštine su prijavljenom licu izdavale potvrdu koja je služila kao dokaz da na tržištu mogu da nude svoje rukotvorine. 

U periodu 1945–1949. Zavod za kućnu radinost i umjetne zanate iz Sarajeva određivao je cijene narodnim rukotvorinama na području cijele Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Od sredine 1947. do kraja 1948. u Banjaluci je djelovala Radionica narodnih vezova "Vezilja" (poslovođa Elza Tušinski Kaliničenko i namještenica Halida Dizdarević), koja se bavila nabavkom repromaterijala i izradom, otkupom i prodajom ručnih radova, ali je ubrzo likvidirana jer je Zavod odredio niske cijene njihovih proizvoda. Gradski narodni odbor Banjaluka je 1949. obavijestio Oblasni narodni odbor da će se u Banjaluci otvoriti reprezentativna radnja Zavoda za kućnu radinost iz Sarajeva u Ulici Veselina Masleše, u prostorijama bivše foto-radnje Vilija Paca, u kojoj bi turisti mogli kupiti neki suvenir proizveden u Bosanskoj Krajini. Prema istom izvještaju, u gradu se moglo u toku 1950. angažovati oko 100 žena za tkanje ponjava, vezenje i keranje, ako bi Zavod povećao cijene njihovih proizvoda.

Naredbom o obavljanju kućne radinosti iz 1957, kućnom radinošću mogli su da se bave i domovi staraca i iznemoglih, pod uslovom da je organizuju sa štićenicima kao radnu terapiju. Ovom naredbom proširena je kućna radinost na djelatnosti kao što su opravka ženskih čarapa (krpljenje i dizanje petlji), valjanje sukna, izrada grebena za grebenanje vune i kučine, izrada predmeta od rogova, mutavdžijska djelatnost (izrada predmeta od kozje dlake), izrada zobnica, vreća za slamarice...

Iako je Opština ustrojila evidenciju lica koja se bave kućnom radinošću, mnogi od njih nisu evidentirani, jer su im proizvode otkupljivali preprodavci i na taj način, uglavnom, više zarađivali od njih samih. Mnogi su se ovim poslom bavili "na crno", kako bi izbjegli plaćanje poreza državi. Izdavanju potvrde za obavljanje kućne radinosti prethodio je uvid u rad svakog podnosioca, kome su prisustvovali predstavnici organa uprave i Sreske zanatske komore. Nastojali su da utvrde da li svaki podnosilac zaista može sam da izrađuje proizvode, odnosno da potvrda ne bude paravan za prodaju tuđih gotovih proizvoda.

Prema evidenciji Narodnog odbora opštine Banjaluka, potvrde o obavljanju kućne radinosti imali su: Atif Hidić i Salih Kartal (izrada ćilima); Viktorija Mujkić, Derviša Mujkić sa Veselog brijega, Fetija Kantarević, Šaćir Muratović, Dilfa Rizvanović i Halida Petrin (tkanje ponjava); Anton Pavleka i Marica Pavleka iz Novog naselja (metle i četke od sirka); Mile Pezić iz Ivanjske (metle od pruća); Šemsa Gunić iz Novoselije (asure i drugi predmeti od rogoza); Rozalija Lukman (četke); Nijaz Avdagić, Miljko Ilić, Bogdan Drndarević i Smail Osmančević (predmeti od slame; slike i čestitke); Faik Ljaši i Kajtazi Nazmi (sita i rešeta); Risto Nastovski i Bego Zahirović (pržnjevi za kafu, kante za vodu, mašice, roštilji, lopatice za smeće).
Veziljska i čipkarska djelatnost je tradicija mnogih porodica u Banjaluci, naročito u Gornjem šeheru. 

Od malih nogu Banjalučanke su uz pomoć majki, starijih sestara i komšinica, pored svih drugih obaveza uzimale igle u ruke i nisu ih ispuštale do duboke starosti. Vezom su se bavile domaćice i djevojke koje poslije završetka osnovne škole nisu nastavile dalje školovanje i tako osiguravale sebi sredstva za život. Vezene predmete djevojke su čuvale u kovčezima kao ruho za udaju, a udate su njima ukrašavale stan i odjeću svojih ukućana. Sve do završetka Dugog svjetskog rata rijetko su prodavale svoje rukotvorine. Keranje, izrada čipke od pamučnog konca uz pomoć obične šivaće igle, bilo je popularno i na cijeni u gradu na Vrbasu. 

Najdužu tradiciju imalo je keranje sa vezenim motivima. Izrađivani su raznovrsni kerani predmeti kao što su ukrasne i maramice za tašnu, stolnjaci, tableti za tacne, kragne, umeci za bluze i "kerice" od žive svile za šamije – marame. Iako se veliki broj Banjalučanki bavio poslom, u evidenciji Narodnog odbora opštine Banjaluka potvrde za izradu keranih predmeta imale su samo Hina Bešlagić, Albina Pehar i Izeta Osmančević.
Za veziljsku djelatnost potvrdu su imale Asija Bašić, Stojan Rađević, Zineta Erceg, Salih Kartal, Ladislava Varšek, Stevanka Šijački, Štefica Stanišić, Etelka Ripsan, Marija Mlađenović, Šukrija Mušić i Zdravka Miodrag. Zagorka Kaurin iz Ulice braće Bukića 19 bila je poznata po ručnom vezu na ženskim haljinama. 

Među veziljama se 60-ih godina isticala Izeta Osmančević iz Gornjeg šehera, koja je svim ženama koje su željele da se bave vezom u svako doba pružala pomoć i obučavala ih u svoj stanu pa su je prozvali "učiteljicom veza". Zajedno s Reskom Ramić i Šahzom Bahtijar, a uz pomoć Mjesnog odbora Crvenog krsta i Zavoda za zapošljavanje radnika u Banjaluci, održale su pet tečajeva veza, u koje je bilo uključeno više od 200 žena. Organizovale su i izložbe radova i doprinijele promociji kućne radinosti kao dijelu kulturnog nasljeđa. 

Da bi se unaprijedila ova djelatnost vezilje, među njima Mina Kušmić i Lutfija Šabić, su tražile organizovan otkup radova i otvaranje prodavnice u kojoj bi se prodavali njihovi radovi. Najviše potvrda izdato je za izradu dječjih igračaka od plastične mase (bebice, satići, pjetlići, naočare, trube, zvečke) i sitnih ukrasnih predmeta od stakla i žice (bižuterija), narukvica, ogrlica, broševa, naušnica, šnala i ukosnica. Tom djelatnošću su se bavili Esma Bašić, Mahmut Bašić, Mihajlo Rudaković, Irahim Karabašić, Dragica Mustafić, Vladimir Golubić, Hasan Bašić, Muharem Handanagić, Ljubo Golubić, Mesud Đulić, Florijan Dan, Hasnija Muratović, Radojka Čardžić, Rasim Mešić, Husein Coco, Fatima Alagić, Zaim Muratagić, Hazim Handžić, Mustafa Handžić, Drago Vujić, Fatima Smajić, Ilijas Beganović i Ilija Grgić. Izradom drvne galanterije (dubljena korita, kašike, oklagije, varjače, štipaljke za veš, isprašivači, lule, muštikle, preslice i vretena) bavili su se Rasim Mešić, Said Ahmetović, Šukrija Mušić i Nada Petrašević. Miloš Ćulum iz Bistrice i Damjan Pilipović izrađivali su gusle. Izradom umjetnog cvijeća od papira, plastike i tekstila bavili su se Vilma Černi, Elza Janoto, Zejneba Handanagić, Eduard Geček, Mustafa Glavašević, Husein Arnautović, Ramo Karadžuz, Adela Nenadović i Ljerka Divjak, a izradom papuča od otpadaka tekstila Raza Šahurić, Ajša Dizdarević, Fatima Filipović i Mina Subašić.

Izrada ukrasnih predmeta je bila popularna i raznovrsna. Ukrasne predmete od gipsa pravili su Ismet Bahtijaragić, Zejneba Suljović, Anto Dujić, Dragica Bondžić i Mustafa Čehajić, od plastične mase Osman Ramić i Hadžera Krajinović, od drveta (ptice) Jelena Vuković, od svile Stojan Rađević. Izradom ukrasnih stonih lampi bavio se Smail Alagić iz Vrbanje.

U doba kad nije bilo plastičnih vrećica u prodavnicama, u upotrebi su bile mreže i torbe od plastične mase i platna, a izrađivali su ih Šuhra Bešlagić, Anka Lovrić, Munira Handanović, Vjera Stanisavljević, Mijat Pavleka, Kadira Mujalo, Rosa Radišić, Nadežda Stošić, Ljubica Rajević, Zdravka Majstorović, Midhat Suhonjić, Husein Bašić i Ilija Šiniković.

Izradom papuča, sandala i patika od plastike i opanaka od kože bavio se Asim Omanović.
Nedostatak konfekcije doprinio je razvitku pletačke djelatnosti, izradi muških, ženskih i dječjih vesta, bluza, pulovera, šalova, rukavica, čarapa, kapa od prediva i vune. Potvrde za obavljanje te djelatnosti imali su Evica Ozdanovac, Vlado Golubić, Zejna Ćuk, Adila Hadrović, Hadžera Purić, Atifa Hadžić, Šefika Šišić i Olga Puderka. Pletenjem priglavaka bavili su se Teufik Filipović, Zehra Čaušević, Ajša Dizdarević, Raza Šahurić, Mina Kulašić i Asima Čehajić.

Ovaj tekst je napisan na osnovu dokumenata koji se čuvaju u Arhivu Republike Srpske. Iz njih se vidi da su se kućnom radinošću većinom bavile žene, koje su tako sticale ekonomsku nezavisnost, poboljšavale životni standard svojih porodica i uključivale se u društveni i privredni život Banjaluke. Kućna radinost 1945–1970, je bila važan ekonomski oslonac nekim domaćinstvima, a doprinijela je boljoj snabdjevenosti stanovništva i očuvanju tradicije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.