Odnosi Srbije i Crne Gore u 20. vijeku: Opstrukcije ujedinjenja bacile sjenu na zajedničke pobjede

Kada su u pitanju odnosi Srbije i Crne Gore tokom 19. vijeka, o čemu smo već pisali, njih je prije svega obilježilo dinastičko nadgornjavanje Obrenovića i Petrović-Njegoša oko liderske pozicije na proklamovanom cilju oslobođenja svih dijelova srpskog naroda ispod tuđinske vlasti.

Zainteresovane sile za balkanske odnose, odnosno rješavanje tzv. istočnog pitanja, igrale su na kartu razdora kako bi spriječile ujedinjenje dvije srpske države. Međutim, svi povremeni antagonizmi dva dvora u tom periodu nisu narušili bratske odnose njihovih srpskih podanika.

Oni su gajili čvrstu povezanost kroz svijest o zajedničkim etničkim korijenima, uz istu vjeru, jezik i istorijsko pamćenje, posebno onom o kosovskom zavjetu, o čemu se crkva svesrdno starala. Vjekovna borba protiv zajedničkog neprijatelja, s nadom u konačno oslobođenje, taj bratski osjećaj je zacementirao. Međutim, već u drugoj polovini 19. vijeka ozbiljni posmatrači su primijetili da stvari između Srbije i Crne Gore ne idu u dobrom smjeru i da bi se u budućnosti mogli očekivati razni izazovi i problemi. To će se tokom turbulentnog 20. vijeka, uz ratove i promjene državno-pravnih okvira, i desiti.

U sam osvit 20. vijeka, poslije tragičnog Majskog prevrata 1903, Obrenovići silaze sa istorijske scene. Parlament za novog kralja Srbije proglasi Petra Prvog Karađorđevića i mnogi se tada ponadaše da će tim činom konačno zavladati harmonija između Cetinja i Beograda. Petar je bio zet knjaza Nikole, muž njegove rano preminule kćerke Zorke, pa je bilo realno za očekivati da će se izgladiti stari nesporazumi. Međutim, to bješe jalova nada. Nikola je punih 35 godina, još od smrti kneza Mihaila, kovao planove da sjedne na objedinjeni srpski presto. Na Cetinju se isticalo da je dinastija Petrović-Njegoš najstarija i najuglednija među Srbima, pa je stoga logično da ona smijeni Obrenoviće "koji su spali na tanku žicu". 

To pitanje je već dugo opsjedalo "svijetlog gospodara" i poslije Majskog prevrata bio je ubijeđen u ostvarenje svojih želja, pri čemu je računao i na određenu pomoć izvana. Ali ruski diplomata Ščeglov je "povjerio" italijanskom poslaniku na Cetinju Balonti da Rusija ne želi podupirati Nikolinu maniju veličine. Serdar Rade Plamenac i vojvoda Simo Popović su svjedočili kako je knjaz bio vidno potresen i utučen kada mu nade padoše u vodu. Iako je svome zetu zvanično najtoplije čestitao, stvarnost je bila malo drugačija. Pomenuti Ščeglov je rekao da slatkorječive fraze sa Cetinja neće zavarati Petra, koji je odlično poznavao svoga tasta. Nikola je vrlo često sa krajnjim potcjenjivanjem govorio ne samo o srpskoj vladi, već o Srbiji uopšte, pri čemu je napadno isticao junaštvo i vrline Crnogoraca, utirući put mitu o njima kao nadsrbima, kojima drugi nisu "ni do koljena". 

ODNOSI

Međutim, bilo je krajnje nerealno da Crna Gora zajedno sa svojim dvorom može imati bilo kakav primat nad Srbijom. U Evropi su bili potpuno saglasni da je Srbija vojno i politički najmoćnija zemlja Balkana. Dovoljno je pomenuti da je u njoj ustavnost i parlamentarizam uveden gotovo pola vijeka prije Crne Gore. Pored zavidno uređenih institucija u odnosu na zaostalu Crnu Goru, tek se ekonomski nisu mogle mjeriti. Početkom 20. vijeka Srbija je izvozila viškove od 200.000 tona žita, dok je Crna Gora ukupno proizvodila jedva 18.000 tona i često bila na ivici gladi. Još do 1887. Srbija je izgradila 530 km željeznica, kada u Crnoj Gori ni pomena o tome nije bilo, itd, itd. 

Pored toga, dvojica monarha su bili dva svijeta. Dok je Nikola bio starovremski apsolutista, strašno sujetan, nesposoban za kompromis i podjelu vlasti, Petar je politički formiran u miljeu širokih francuskih slobodarskih načela i za njega je izgradnja demokratskog društva bila jednako važna kao i oslobodilački ciljevi kojima je stremio. Sve je to, uz neke buduće tenzije, dovelo da se dva srpska vladara nikad nisu srela sve do smrti obojice 1921. godine. 

Već polovinom 1904. crnogorska univerzitetska omladina u Beogradu obrušava se u tamošnjoj štampi na Nikolinu despotiju, propagirajući čvrsto jedinstvo srpskog naroda. Knjaz energično zahtijeva od vlasti u Srbiji da se sa takvom harangom u novinama prekine, međutim dobija odgovor kratak i jasan: "Štampa u Srbiji je slobodna." Tako je zaista i bilo. I samog kralja Petra, omiljenog "čika Peru", opozicija je provlačila kroz blato i nazivala najgrđim imenima. Omladina je sve glasnije prozivala knjaza da je, uz turskog sultana, jedini neustavni vladar u Evropi. Pod tim pritiskom Nikola na Nikoljdan 1905. "daje" ustav narodu, koji je bio čista farsa, jer njime nije ni okrnjena njegova neograničena vlast.

Uskoro u Crnoj Gori izbija montirana "bombaška," a potom i  "kolašinska" afera, kada su crnogorski studenti optuženi za navodnu pripremu prevrata i atentat na knjaza. Vlada na Cetinju sumnju baca i na zvanični Beograd, a za  tu svrhu Beč im "pozajmi" svog špijuna Đorđa Nastića, koji je u zavjeru uvukao neke crnogorske studente. Nastić je bio krunski svjedok u toj prljavoj igri, kao što će istu nečasnu ulogu odigrati i godinu dana kasnije u čuvenom zagrebačkom Veleizdajničkom procesu. Stotine mladih ljudi je osuđeno na višegodišnju robiju, a neki i na smrt da bi se ta opozicija uništila. Beču je bombaška afera trebala u času kada je Bal Plac već imao spreman dokument o aneksiji Bosne i Hercegovine, kako bi izazvao razdor između Srbije i Crne Gore i tako osujetio njihov  zajednički otpor tom pravnom nasilju. Aneksije je očekivano burno dočekana od strane obje srpske države, kao čin uperen protiv vitalnih životnih interesa cijelog srpskog naroda, ali pod uticajem Rusije stvar se ipak nekako stišala.

Ipak, čim je ta kriza prividno otaljana, tek stasala crnogorska inteligencija još snažnije zatraži ograničavanje Nikolinog despotizma i uvođenje stvarnih demokratskih sloboda, ističući da je država dovedena na rub gole egzistencije. Na uporne proteste Cetinja, Srbija na kraju morade 1910. protjerati neke crnogorske političke emigrante. Iste godine se "svijetli gospodar" proglasio za kralja Crne Gore. Beograd na svečanost krunisanja šalje delegaciju na čelu sa Nikolinim unukom, princem, potonjim kraljem, Aleksandrom Karađorđevićem. 

Uskoro dvije vlade počinju pregovore o nastavku borbe protiv Turske, što potraja. Srbija je insistirala na širem balkanskom savezu, pokušavajući da obezbijedi bar neutralnost zapadnih sila. Konačno, septembra 1912. u Lucernu je potpisana zajednička konvencija sa podjelom operacijskih zona. Po tom planu je Crna Gora prva 8. oktobra objavila rat, kako bi na tu stranu privukla što više turskih snaga, što bi srpskoj vrhovnoj komandi obezbijedilo brz energičan prodor u pravcu Kosova i Stare Srbije. To se i desilo, razbivši Turke na Kumanovu i Bitolju  oslobođeno je Kosovo, Raška oblast i Vardarska Makedonija. Crnogorci su uspješni u Sandžaku i većem dijelu Metohije. Međutim operacije na Skadru su zapele i, na molbu kralja Nikole, srpski đeneralštab brzo formira i šalje Primorski korpus jačine 30.450 vojnika, 41 teški top i 4 aviona, pod komandom iskusnog generala Petra Bojovića. Međutim, u Beču sve zvoni na uzbunu, Srbiji se prijeti ratom ako odmah ne napusti Skadar i dijelove zauzete jadranske obale, jer Beograd tu ne smije imati bilo kakvo pristanište. Taj prostor se daje Albaniji, koja je kao država upravo zbog toga i "nacrtana" od zapadnih sila u novembru 1912. Srbija pod takvom prijetnjom podiže vojsku da ne bi ugrozila druge ratne rezultate. Crnogorci produžiše opsadu i uđoše u grad 24. aprila, ali se i oni moradoše povući.

BALKANSKI RATOVI

Kada se 1913. vojnim sredstvima morala natjerati Bugarska na drugačije rješenje za Makedoniju, crnogorska komanda je angažovala svoj Dečanski odred pod komandom Janka Vukotića. Balkanski ratovi se okončaše mirovnim ugovorom u Londonu 30. maja 1913, kojim obje srpske saveznice, zahvaljujući ratnim uspjesima, dobiše značajna teritorijalna proširenja. Zauzećem Novopazarskog sandžaka po prvi put dobiše i zajedničku granicu. To je konačno otvorilo put njihovom teritorijalnom ujedinjenju za šta se zalagalo svekoliko Srpstvo. Balkanski ratovi pokazaše sve slabosti crnogorske države, pa je sav tamošnji narod bio zagledan u Srbiju, sa rastućim raspoloženjem za ujedinjenje. 

Gotovo svi poslanici Crnogorske skupštine bili su za stvaranje jedne unije, u kojoj bi Crna Gora doživjela ekonomski i kulturni prosperitet, jer ovakva je ekonomski neodrživa. Takav stav je zastupala i Rusija, sad kada je u kruni Karađorđevića vidjela glavnu  uporišnu tačku za svoju balkansku politiku. Međutim, Vlada na čelu sa kraljem Nikolom to odbija, sa obrazloženjem da bi tako Crna Gora izgubila svoju individualnost, pa dvor na Cetinju poče tihu propagandu protiv Beograda.

Okončanje balkanskih ratova ostavi velike tenzije među silama, pa se vidjelo kako se "iza brda valja" neki skori sukob. Srbija, silno iscrpljena u tim ratovima, agresivnoj Austriji se učini lak plijen, koji će jednom za svagda uništiti. Principovi pucnji u Sarajevu u Beču su odmah shvaćeni kao velika prilika za to. Crnogorska Vlada potvrđuje svoje savezničke obaveze prema Srbiji u slučaju napada Austrougarske, što kao i ranije nije prošlo bez ruske ruke, koja je nalagala čvrsto savezničko držanje. Pogotovo se tražilo objedinjavanje komande bez ikakvih lokalnih iskakanja. To je na čelo crnogorskih trupa dovelo srbijanskog generala Boža Jankovića, kojeg će uskoro naslijediti general Petar Pešić. Beograd se obavezao da će svojoj saveznici dostavljati naoružanje, miniciju, hranu i sav potrebni ratni materijal.  

Kralj Nikola se teško mirio s tim, pa je uporno pokušavao uspostaviti paralelni sistem komandovanja. Oficirima iz Srbije nadmudrivanje sa Nikolom pravilo je mnogo problema. Đeneral Janković jednom reče da kralj, po starom običaju, želi izvući što više od rata sa što manje napora i žrtava. Zna se da je Nikola komandiru Mitru Martinoviću i drugim visokim oficirima skretao pažnju: "Nemojte da mi izginu Crnogorci, ne puštajte da vas ko nuka na juriš. Braća Srbijanci imaju dosta ljudi i mogu ih trošiti da im se ne poznaje. Ako vam ovo ne bude vazda pred oči neka ste od Boga i od mene prokleti." Ipak, uprkos Nikolinim starim igrama kad se iz vuka premetao u lisicu,  crnogorska vojska je činila čuda od junaštva i glavnokomandujući general Pešić im je u svom glavnom izvještaju odao visoko  priznanje za hrabrost i srčanost u borbi, istrajnost i zalaganje. Posebno treba istaći uspjehe jedinica pod komandom serdara Janka Vukotića, koje u kontraofanzivi zajedno sa srpskom vojskom izbiše na domak Sarajeva septembra 1914. Oni će i na Božić 1916. zadržati Švabe na Mojkovcu junačkim podvigom, kojim je kupljeno vrijeme za odstupanje dijela srpskih snaga ka Albaniji.

U jesen 1915. Švabe preduzimaju veliku ofanzivu na dvije srpske saveznice i njihovi soldati 11. januara bez velikog otpora  zauzimaju Lovćen. Navodno su prethodno neki Nikolini ljudi unosili defetizam u vojsku i poticali ljudstvo da se razilazi kućama. Pronosio se glas "sve je svršeno". Za Crnu Goru nastupi očajna situacija, austrofil princ Mirko iza leđa vojske pregovara o separatnom miru sa Austrijom, traži se da trupe polože oružje. Povjerenje u kralja i vladu je potpuno poljuljano, većina javnih ličnosti i oficira zagovaraju povlačenje sa Srbijom. Međutim, Crna Gora  je kapitulira i Nikola sa svitom preko Medove bježi u Italiju, pa u Francusku u grad Neji. Nastupaju teški dani okupacije, mnogi punoljetni muškarci su internirani u logore širom monarhije. 

U Antanti su neki otvoreno krivili kralja Nikolu za mlak i neodlučan rat protiv Austrougarske, te da je zbog šurovanja sa Bečom izdao savezničke interese. Posebno se upiralo prstom u napuštanja odbrane Lovćena. Francuski poslanik u Crnoj Gori Delaroš-Vern je izvijestio Pariz o nedosljednom ponašanju Nikolinom, a Ruska komanda je 1915. sumnjala da Cetinje odaje Austriji tajne vojne planove saveznika. Naime, nije tajna da su Nikolini sinovi bili otvoreni austrofili. 

Poslije proboja Solunskog fronta u septembru 1918, od strane srpske komande formirane su takozvane Skadarske trupe za oslobađanje Crne Gore i sjeverne Albanije pod komandom pukovnika Dragutina Milutinovića. U njihovom sastavu  su operisale neke četničke jedinice i veliki broj dobrovoljaca sa prostora Crne Gore, jer je narod srpsku bratsku vojsku dočekivao sa velikim oduševljenjem. Ta grupacija je od 1. do 6. novembra oslobodila Podgoricu, Cetinje i Kotor. Crnu Goru su takođe posjele i francuske, britanske, italijanske i američke trupe pod komandom generala Franše d' Eperea. 

Odmah po oslobađanju Podgorice krenulo se sa pripremama za održavanje Velike narodne skupštine, pa je formiran Centralni izvršni odbor za narodno ujedinjenje. Kralj Nikola se još 1915. žalio da neki srpski oficiri zagovaraju ulazak Crne Gore u sastav Srbije i govorio da se to neće desiti dok je on živ. Moguća je eventualno unija na nivou zajedničkog ministra vojske, inostranih djela i finansija, dok je srpska Vlada u to vrijeme za svoj ratni cilj već proglasila srpsko "sjedinjenje", odnosno jugoslovensko ujedinjenje u zajedničku državu. Tako bi crnogorsko insistiranje na zasebnoj državici ugrozilo koncept ukupnog ujedinjenja, što bi neprijatelji jedva dočekali. Svjestan osjetljivosti tog pitanja, Beograd se suzdržavao od bilo kakvih nametanja. Vjerovalo se da će većinska želja za ujedinjenjem kod naroda u Crnoj Gori to pitanje razriješiti. 
Tokom samih izbora za poslanike formiraše se dvije grupacije koje se po boji izbornih listića prozvaše "bjelaši" i "zelenaši". Bjelaši su bili pristalice bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom i činili su veliku većinu naroda, dok su zelenaši bili pristalice kralja Nikole i ispoljavali drugačije stavove. Izbori su bili slobodni, glasalo se javno, a svaka kapetanija je birala dva, novi srezovi po tri poslanika, veći gradovi po dva, a manji po jednog poslanika. Trećeg dana zasjedanja 26. novembra 1918, 160 poslanika "Velike Narodne skupštine srpskog naroda u Crnoj Gori" donijela je jednoglasnu odluku o ujedinjenju Srbije i Crne gore pod dinastijom Karađorđevića, te da potom stupi u zajedničku državu Srba, Hrvata i Slovenaca. 
U odluci između ostalog stoji: "Srpski narod u Crnoj Gori jedne je krvi, jezika i težnji, jedne vjere i običaja s narodom koji živi u Srbiji i drugim srpskim krajevima; zajednička im je slavna prošlost, kojom se oduševljavaju, zajednički ideali, zajednički narodni junaci, zajednička patnja, zajedničko sve što jedan narod čini narodom ..." Potom je donesena i odluka da se kralj Nikola Petrović i njegova dinastija zbaci sa crnogorskog prestola.  

U istom duhu dan ranije, 25. novembra i Velika narodna skupština u Novom Sadu je proglasila  sjedinjenje Vojvodine sa Kraljevinom Srbijom, dok su u Bosni i Hercegovini 42 od ukupno 54 sreza odmah proglasili prisajedinjenje Kraljevini Srbiji, ne čekajući odluke viših organa. 

I zelenaši su se izjašnjavali kao Srbi, govoreći da su za ulazak Crne Gore u Jugoslaviju, ali samo kao samostalne kraljevine u konfederalnom odnosu. To je naravno bilo nemoguće ostvariti, jer bi isti princip primijenio i politički Zagreb, koji je već gajio virus separatizma i averziju prema toj novoj državi u kojoj habzburšku krunu moraju zamijeniti nekakvom seljačkom i pravoslavnom. Tamo su čak maštali o "jugoslovenskoj republici" od restlova bivše austrougarske monarhije, ali bez Srbije. Elem, konfederacija kao jedinstvena funkcionalna država u ovom slučaju teško bi bila moguća. Konačno, ni evropske sile, stvarni kreatori buduće kraljevine SHS, ni razmišljali nisu o takvom rješenju.  

Nezadovoljni odlukama Skupštine zelenaši započeše "Božićnu pobunu", opkoljavajući Cetinje 2. januara. Međutim, od strane bjelaša i srpskih jedinica doživješe poraz kod Rijeke Crnojevića, Virpazara, Nikšića i Podgorice. Zelenaši su na Cetinje udarili 6. januara na Badnji dan i tu su 9. januara potpuno potučeni. Po crnogorskom običaju u sukobu je bilo i dosta starih ličnih računa i osveta. Nakon ugušenja pobune, dio zagriženih zelenaša pod vođstvom Krsta Popovića u brdima je nastavila gerilsku borbu, koja se pretvorila u pljačku i teror neistomišljenika, na šta je i druga strana uzvratila istom mjerom, što je imalo teške i tragične posljedice. 

Nije tajna da su Italijani željeli samostalnu Crnu Goru i Albaniju kao svoje satelitske države i podržavali "Božićnu pobunu" da bi spriječili ujedinjenje. Zelenašima su doturali oružje, municiju i novac, a posebno aktivan bio je njihov agent Đovani Baldaći, čovjek vrlo blizak dvorskim krugovima na Cetinju, koji je koordinisao između talijanskih trupa i vođa pobune Jovana Plamenca, Milutina Vučinića i Krsta Popovića. 

PLAN B

Crnogorska Vlada u izbjeglištvu je odluke Velike podgoričke skupštine odbacila kao nelegitimne, pa je započeta diplomatska ofanziva za poništavanje tih odluka zbog navodne okupacije i državnog udara od strane Srbije. Međutim, međunarodna misija je potvrdila da su odluke Skupštine izraz slobodne volje većine građana Crne Gore, te da prisustvo jugoslovenskih trupa sa oko  500 ljudi nije na to moglo uticati. Izvještaj misije je potvrdio i lično Franše d' Epere. Zato saveznici ostaše nijemi na zahtjeve Nikoline vlade, a u njihovim planovima za Balkan nije ni bilo mjesta za samostalnu crnogorsku državicu.  Uz to se smatralo i da je Nikola tokom rata igrao na dvije karte i imao plan B, ukoliko pobijede Centralne sile. Tako se eks kralj i njegova fiktivna vlada našla u punoj diplomatskoj izolaciji. Usput budi rečeno, ta je vlada stalno bila u krnjem sastavu, a nekoliko ministara i čak trojica premijera: Andrija Radović, Milo Matanović i Evgenije Popović vremenom su okrenuli leđa Nikoli i prešli na stranu ujedinitelja sa Srbijom.

Uskoro je proglašeno i formiranje Kraljevine SHS, a  događaji sa kraja 1918. još dugo će biti predmet rasprava i političkih trvenja. Odnosi političkih elita Srba iz Srbije i Crne Gore u novoj zajednici će narednih decenija prolaziti kroz neočekivane političke i ideološke izazove i promjene, što će imati ozbiljne posljedice, o čemu ćemo uskoro pisati.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.